Bamja - radost za stomak
15. dec 2012. | Fauna i flora | Autor: Olga Zirojević | Pogledano: 6091 puta
Za one koji nisu znali, bamja je zeljasta biljka čiji se nedozreli plod upotrebljava kao povrće,  i nekada je često korištena u mnogim našim jelima. Mada se stidljivo vraća na naše trpeze, treba reći da je vrlo zdrava namirnica. Riječ bamja je turcizam koji je iz kulinarske terminologije ušao i u istočnoslavenske jezike, svuda s istim značenjem, pa je negdje nazivaju bamija, bamje, bamlja, bamnja, babinje, babnja, bobnja...

Domovinom bamje smatra se Afrika, a po nekima je to, ipak, istočna Indija. Ipak, prema najnovijim saznanjima, bamja se uzgajala u Egiptu od drugog milenija prije nove ere, a tu je izgleda dospjela iz Abisinije odnosno današnje Etiopije.

U pitanju je biljka koja se uzgaja u toplom podneblju, ali traži i dosta vlage.U Španiju su je donijeli Mavari, a zatim se proširila u Turskoj, Grčkoj, Makedoniji, Cnoj Gori, Bosni i Hercegovini i u Srbiji. U svojoj poznatoj "Botanici" Josif Pančić kratko navodi da se "gdešto i u našim varoškim gradinama sadi".

U Africi je naročito omiljena u Egiptu i Keniji; u Aziji u Indiji, Pakistanu i Tajlandu, a stigla je i do Japana i Tajvana. U Novi svijet izgleda da su je donijeli afrički robovi da bi, potom, na Karipskim ostrvima postala osnovna životna namirnica (poznato je, tako, kubansko jelo foofoo).

Postoji više vrsta bamje: grčka, arapska i turska. I Pančić spominje "bamje od dvije ruke", tačnije običnu i sultan ili karabamje sa većim i hrapavim čahurama,"koje se posljednje mnogo u Carigradu troše".

Zbog proteina i masti, plodovi bamje su veoma hranljivi i ukusni; sadrže,također, i vitamine A, B, C, pa minerale - kalcij, gvožđe, uz obilje biljne sluzi. Ako bismo se držali najnovijih naučnih saznanja, bamja je idealno jelo za dijabetičare zbog malih količina ugljenih hidrata, a njena velika sluzavost dobra je za liječenje stomačnih i crijevnih oboljenja. Ukratko, ovo veoma ukusno i hranljivo varivo smatra se afrodizijakom poput, kako ističe jedan stariji autor, kavijara.

U carsku(sultansku) kuhinju bamja je usla sredinom XVII vijeka. U Srbiju su iz Turske uvožene nanizane u dugačkim vijencima, a tu su malo i sijane. Za turskog vremena kiridžije su ih iz Skoplja donosile u Bosnu, dok se, sredinom XIX vijeka, preko Save i Dunava nije ni znalo za bamju.

Bamja je bila nekad veoma često korištena namirnica u našim jelima; tako se, obavezno, stavljala u đuveš i uglavnom se pripremala sa mesom (jagnjećim, obično). Svoje mjesto bamja i danas im u balkanskoj kuhinji, tradicionalnoj kuhinji Jevreja Sefarda (Bamijas kun karni),ali i na monaškoj trpezi Hilandaraca.

Za razliku od turske kuhinje, u kojoj se, uglavnom, jelo pravi sa mesom, na istočnom Mediteranu, gdje je izuzetno omiljeno povrće, priprema se, bezmalo uvijek, sa lukom i paradajzom, ali i sa voćem (kajsijama i šljivama), a servira se topla, sa pirinčem, ili hladna, kao osvježavajući snek.

Danas se bamja vraća na naše prostore. Uz dosta rijetko svježu (na pijaci), može se naći smrznuta, konzervirana ili suha. I to je dobro .Jer, kako je još davne 1925. konstatovano: "potrošnja bamje smanjuje se ukoliko izumiru starovremenski ljudi. Potrošnju bamje trebalo bi raširiti u sve naše krajeve gdje se đuveč spravlja, jer bamja predstavlja jedan izvanredno prijatan začin". 
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register