Čapljina u slikama
24. maj 2013. | Širi zavičaj | Autor: T. Milanović | Pogledano: 2959 puta
Za nekoga grad lijepih uspomena za druge grad koji budi tugu. Za mene mali hercegovački grad u kome sam proživjela dobar dio mladosti, osjetila sreću i bol, dobitak i gubitak.

Za mog dobrog prijatelja to je grad u koji on nikada više neće otići i to razumijem, to je njegova odluka. Za drugog mog dobrog prijatelja to je grad koji voli i u kome je dočekao da ga razmijene, u njemu je oslobođen, i to razumijem. On kaže, hajdemo svi u Čapljinu! Čapljina koja je zbog svoje čistoće i ljepote proglašena za najljepši grad u Bosni i Hercegovini u osamdesetim godinama.

Čapljina moga djetinjstva i mladosti, grad širokih ulica i najljepše zelene rijeke na svijetu, rive na koju smo bježali od dosadnog svega, na kojoj smo počinjali i završavali svoje ljubavi, na kojoj smo se smijali i ponekad plakali. Hotel Mogorjelo u kojem smo počeli dolaziti kao maturanti i u kojem smo poslije maturskog plesa otplesali iz sigurnog djetinjstva u nesigurnu mladost, znam da nismo žurili biti odrasli ali morali smo pratiti plesne korake koji vode u ozbiljniji dio života. Hotel Mogorjelo koji sam gledala sa prozora u trenutku kad je pogođen i kad se sve pretvorilo u vatru i dim. Ostale su samo uspomene, uljepšane zbog nekog unutrašnjeg balansa.

Čapljina u jesenske večeri, prekrivena lišćem platana dok su još autobusi polazili i dolazili iz samog centra grada. Poslije škole bi obavezno propustili barem jedan autobus da bi mogli malo duže šetati doli gori, tamo amo sa vrućim kestenima koje smo kupovali u fišecima napravljenim od starih novina. Izgledalo je da je cijeli grad vani od 5 do 8 sati navečer, svi su imali neki razlog da se pokažu drugima. Osvijetljeni kao izlozi u Zemi i Razvitku.

Čapljina u maju puna procvjetale mladosti koja polako maršira prema Bjelavama. U mladosti putovi izgledaju kratki, kasnije se isti produžuju. Ulazili smo u stadion Bjelave, najprije su išli oni mlađi, Osnovna Škola Domanovići, Osnovna Škola Višići, Osnovna Škola Gabela, Čapljina... svaki ulazak bi bio popraćen pljeskom. Ali kada bi ušle cure iz Srednjoškolskog Centra Čapljina nastao bi pravi urnebes. Stotine cura u crnim trikoima i kratkim bijelim suknjicama marširalo je pobjednički ispred oduševljene publike. Mlade, sretne i ponosne koračale smo... evo nas drugačije, odrasle i spremne da svojom ljubavlju i pameću promijenimo ovaj svijet. Nismo ga promjerile, možda donekle samo onaj mali, svoj.

Čapljina u kojoj sam radila godinama i promatrala grmove ruža kroz staklene zidove. Ne znam u kojoj fazi cvjetanja su ljepše izgledali, kada su bili pupoljci ili kada bi se potpuno otvorili i pokazali svu svoju raskoš boje i mirisa.Prelijepi grmovi ruža, uredno održavani  iz kojih sam ja redovno brala bukete sa pupoljcima i stavljala na stol u svojoj kancelariji. Ruže nisu prestale cvjetati ni u aprilu 1992, kao i svakog proljeća pratile su svoj prirodni tok. Poslije bombardiranja i oglašavanja sirene za prestanak opasnosti, ja bi uzela makaze i oprezno izlazila i brala ruže. Stavila bi ih u vazu, na mjesto gdje se vide u neodgovarajućem radnom ratnom ambijentu.Gledala sam ih i divila se tom prizoru jednostavnosti i logike, prizoru nečeg normalnog. Jedna kolegica je rekla, za Boga kome to padaju ruže na pamet, onda je pogledala mene,a kome drugom. Brala sam ruže i nosila ih u Metković gdje sam jedno kratko vrijeme stanovala kao izbjeglica. Ponekad sam stopirala i tko god bi stao u čudu bi gledao moj buket ruža. Vojna i civilna auta su prolazila punom brzinom, sve je bilo nenormalno, tamno i tužno, uvijek se mogla čuti neka detonacija u daljini, ljudi su imali zgrčene izraze lica....ja sam stajala pored puta sa buketom ruža. Onda bi ih u Metkovićima, ponovo pod znakom opće opasnosti zurila u ruže iz  ratne Čapljine.

Čapljina u koju sam se vratila iz Sarajeva poslije završenog studiranja iako sam mogla ostati i raditi na Dolac Malti, ako se još tako zove. Čapljina kojoj sam se vratila iz Zagreba krajem 1993 iako sam dobila posao u samom centru u Jurišićevoj. Zagreb je bio pod snijegom, dalek i stran, tramvaji su kasnili, bilo je hladno. Čapljina je bila sunčana i poznata, ulice su bile široke, nebo je bilo čisto i plavo a ja nikada nisam htjela ići daleko od kuće. Vratila sam se Čapljini. Kao Lesi.

Čapljina koja je svoje političare birala samo iz određenih mjesta, ako već nije moglo is samog grada onda iz Trebižata, Dretelja... Oni što su bliže oltaru bolje čuju misu a nikakva pamet ni sposobnost nije mogla pomoći ljudima koji nisu bili politički podobni, svaki sistem je takav, postavlja svoje ljude. Oni koji su bili najpodobniji mogli su lako imati kuću na moru, približno jednaku da ne bi netko rekao da nema jednakosti. Mi sa desne obale Neretve pa još malo na brdu, nismo imali nikakve šanse. Dobro da je  Kolumbo otkrio Ameriku, vidim tamo sada svoje bivše komšije na visokim pozicijama.

Čapljina po kojoj su 1991 lutali izbjeglice iz Ravnoga pokazujući nam što i nas čeka, Čapljina puna izbjeglica sa desne obale Neretve u proljeće 1992. Čapljina u dimu i zvuku sirena, Čapljina bez struje i vode, slike stradanja koje nisu vidjeli ni doživjeli oni koji su tada bili smješteni kao izbjeglice po hotelima u Dalmaciji. Logično da takve slike i ne postoje u njihovom sjećanju pa im to samrtno proljeće i ne izgleda tako loše. Čapljina ponovo opsjednuta sa izbjeglicama Hrvatima iz Bosne 1993 godine. Čapljina iz koje su protjerani Muslimani, naše komšije i prijatelji, školske i radne kolege. Čapljina koja je promijenila svoju demografsku sliku i tako se zbratimila sa skoro svim drugim gradovima u BiH. Čapljina sa istim pejzažima, istim okolnim brdima i planinama, istim nebom, suncem, mjesecom i zvijezdama. Rijekom koja se još zove Neretva. I nekim novim, nepoznatim ljudima.

Čapljina u koju sam došla poslije mnogo godina i primijetila da je dosta toga izgrađeno. Ko se više promijenio, grad ili ja? Grad sa širokim ulicama, zelenilom, nekim redom i planom. Grad kroz koji sam prošla laganom vožnjom i u kojem sam ostala 5 minuta, pokazala djeci gdje sam radila, kupila kolače u "Palmi"...

Pogledala sam novi hotel u koji još nisam ni ušla niti ga usporedila sa starim, pogledala sam nove zgrade u Pelinama pored kojih nisam još ni prošla niti osjetila kako izgleda njihov hlad ni kako izgleda sakriti se od kiše u njihovim haustorima. Pogledala sam prema autu koje me čekalo, putnicima u njemu koji ništa o ovome ne znaju i dobrovoljno im se  pridružila. Možda drugi put. Odlazila sam preko novog mosta sagrađenog  iznad stare Neretve koja ni u jednom času nije ista. Voda zauzima oblik posude, rijeka oblik svoga korita a čovjek se prilagođava životnim okolnostima da bi mogao ići dalje.

"Nikada isti čovjek ne staje u istu rijeku. Niti je ista rijeka, niti je isti čovjek."
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register