Dolari mi nisu pomutili pamet
16. maj 2013. | Širi zavičaj | Autor: D. Curać | Pogledano: 1321 puta
U najboljim poslovnim trenucima, doneo je nevjerovatnu odluku da proda svoju kompaniju i sa suprugom Terezom i sedmoro djece iz Čikaga preseli u divljinu Aljaske i time počne da živi život punim plućima.

Nedeljko je u Ameriku otišao 1984. godine, tek što je završio Saobraćajni fakultet. Iako je imao ponude za posao u Srbiji i u svom Trebinju, sređen život, odlučio je da krene u nepoznato i okuša sreću u "obećanoj zemlji".

- Boksovao sam za Crvenu zvezdu, bio rezerva u prvom timu, završio Saobraćajni fakultet u Beogradu i imao ponudu da radim u Šapcu i u Trebinju. Na drugoj strani, dva moja prijatelja planirala su da se otisnu preko bare, a jedan je u poslednji trenutak odustao pa je karta za Ameriku ostala viška. Nisam mnogo razmišljao i praktično preko noći sam odlučio da i ja krenem tim putem, iako nisam imao pojma šta me tamo čeka - počinje svoju priču Spaić.

Prva destinacija bila mu je Toronto. Pošto je u to vreme još bio aktivni sportista, otišao je u jedan bokserski klub gde se upoznao sa Džordžom Čuvalom, koji je porijeklom bio takođe Hercegovac, a koji je imao priliku da dva puta odmjeri snage sa čuvenim Muhamedom Alijem.

- Čuvalo je bio trener jednog profi kluba i devet dana me je molio da ostanem u Torontu. On je bio velika faca u Kanadi, pogotovo što je bio najuspješniji njihov bokser svih vremena. Međutim, odlučio sam da idem dalje i krenuo u Čikago - nastavlja Nedeljko. Spaić i njegov kolega stigli su u najveći srpski grad, poslije Beograda, sa dvadest dolara i deset dinara u džepu. Bez igdje ikog, sjeli su u taksi i dogovorili vožnju do centra grada, gdje su imali poznanike i mjesto od kojeg će krenuti.

- Nismo imali nikakve papire pa smo fizički rad naplaćivali po jedan dolar na sat, što je ispod svake cijene. Trajalo je to dva mjeseca, a uporedo sam učio engleski i trenirao boks, pošto sam još uvek maštao da mogu u tom sportu ostvariti nešto. Poslije toga, Branko Tupanjac, poznati biznismen iz Čikaga, pronašao nam je posao na benzinskoj pumpi u jednom kvartu gdje bijelci nisu bili poželjni, a ukoliko su radili, nisu izlazili iz objekta. Nisam to odmah znao, trčao sam u slobodno vrijeme ulicama, a svi su mislili da sam lud. Međutim, jednom prilikom pokazao sam svoje boksersko umijeće grupi crnaca koji su došli da nas provociraju na radnom mjestu i tu sam zaradio poštovanje - kaže Spaić.

Međutim, na benzinskoj pumpi nije se mnogo zadržao. Prvi posao na građevini bio je farbanje kuća i malo-pomalo stigao je do svoje prve vlastite kompanije.

- Sve dok nisam dobio papire za boravak u Americi, nisam imao mogućnost da napravim nešto veliko, ali sam radio razne poslove i sticao brojne prijatelje. Moja prva kompanija zvala se "Leo", po našem Leotaru, a drugoj sam dao ime "Loza", po hercegovačkoj rakiji. Počeo sam da gradim kuće, preselio se u sjeverni Čikago, gdje su živeli uspješni i bogati Amerikanci i tu sam bio 15 godina. Upoznao sam brojne poznate Amere, poput Majkla Džordana, Skotija Pipena, pravio im vile, ali i postajao prijatelj s njima - kaže Spaić.

poredo sa poslom, Nedeljko je upoznao sadašnju suprugu, Amerikanku Terezu. Ona je kao student u slobodno vrijeme radila u jednom lokalu, a nakon šest mjeseci zabavljanja, odlučili su da se vjenčaju.

- Dok sam trepnuo, oko mene je bilo šestoro djece, a na sedmo smo se odlučili pošto sam se vratio iz Beograda, gdje mi je jedna kolegica iz studentskih dana rekla da sam jedini čovjek koji drži obećanje da će za svoj život imati sedmoro djece i da će svako živjeti na različitom kontinentu. Ana je najstarija sa 23 godine, a potom slijede Marija (22), Katarina (21), Tomo (19), Tatjana (17), Luka (15) i Sofija (12) - priča Spaić.

Biznis i život sa visokom klasom u jednom trenutku počeo je da ga melje. Tada je donio odluku da sve ostavi i posveti se porodici, ali u miru i bez gužve.

- Jedne noći, svojoj ženi sam rekao da izabere: Novi Zeland, Trebinje ili Aljaska. Jednostavno, postajao sam pravi Amerikanac, razmišljao o pravljenju para, gubio prijatelje, zapostavljao porodicu, uvijek žurio, zvonili mi telefoni i pejdžeri. To je bilo 2000. godine, kada sam rekao dosta. Prodao sam sve za milion i sedamsto hiljada dolara, sjeo u pokretnu kuću i zajedno sa ženom i sedmoro djece mjesec dana putovao do Aljaske. Svi su mi govorili da sam lud, ali mi je žena dala punu podršku i tako smo počeli novi život - istakao je Spaić.

Na Aljasci, u malom gradu Palmer, sada ima dvije svoje firme, ali radi samo za toliko da "pokrpi" osnovne troškove. Bogatstvo ga ne interesuje, a kako kaže, kada ode u penziju, planira da šest mjeseci živi na Aljasci, a šest u Trebinju.

- Srećan sam čovjek. Imam veliku porodicu, pare mi nisu uzele mozak, imam mnogo pravih prijatelja i živim život punim plućima. Obišao sam cijeli svijet, na svakom kontinetu bio najmanje deset dana, a još mi je ostao Antarktik za sljedeću godinu. Upoznao sam razne narode, njihove kulture i svi se mnogo razlikuju osim jednog. Politika i političari su svugdje isti, svi lažu i istim se stvarima služe - zaključio je Nedeljko Spaić ili Ned, kako ga zovu Amerikanci.

(pressrs.ba)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register