Dva totalno suprotna mišljenja
29. maj 2014. | Kolumne i stavovi | Autor: T. T. Radović | Pogledano: 2716 puta
1. Rodio sam se u malom gradu punom iskompleksiranih kretena gdje uvijek najebeš ako se ne utapaš u kolotečinu. U gradu koji je danas žestoko podijeljen po nacionalnoj osnovi i gdje nema nikakve perspective. 

2. Preselio sam se u grad koji je osamdesetih bio kulturni centar ne samo Jugoslavije nego i tog dijela Evrope, bez pretjerivanja. Na žalost, u vrijeme kad sam ja došao u taj grad, on je bio samo bijedna sjenka svoje prošlosti: pun turbo folka, splavova, bahatih primitivaca koji su došli ko zna odakle i umišljenih starosjedilaca.

3. Onda sam se preselio u Ameriku i umjesto da sam došao u neki veliki grad na razvijenom sjeveroistoku ili u Kaliforniju makar, ja sam u gradiću koji je u odnosu na moje klinačke želje ipak vukojebina.

Ali, na svijet se može gledati i ovako:

1. Rodio sam se u najljepšem malom gradu na svijetu, dovoljno velikom da imam uzbudljivo djetinjstvo a opet dovoljno malom da se u njemu osjećam nekako "ušuškano" i spokojno. U gradu nadaleko poznatom po svojoj otvorenosti, mentalitetu, humoru i dvije najvažnije stvari: prelijepom Starom Mostu i Veležu koji su bili dva najupečatljivija simbola grada.

2. Preselio sam se u višemilionski grad kad sam imao šesnaest. Kao što ne bih mijenjao svoje djetinjstvo u rodnom gradu, tako ni svoju mladost u metropoli ne bih mijenjao ni za šta! Te akcije, taj puls grada, ta kreativnost i ludilo... neopisivo! Ako se može nazvati tako, to je bila "sreća u nesreći" što sam upravo devedesete tamo proveo, jer što je grad bivao moralno urušeniji, to je više isplivavala kreativnost one urbane manjine. Danas, sa distance kad pogledam, urbani duh je bio nevjerovatno jak, kao što su smrtno ranjeni najprkosniji baš pred smrt. Punk i uopšte alternativna scena je bila na nivou velikih zapadnih metropola, a uzevši u obzir date okolnosti, čak i bolja. Da ne spominjem ludila od šerpi, zviždaljki, masovnih protesta, politčkog humora i ostalih stvari. Bila je čast biti stanovnik tog grada a bila je posebna privilegija biti dio one manjine koja kontrira primitivnoj većini.

3. Preselio sam se u Ameriku i ispočetka mi je bilo malo krivo što nisam u nekom većem gradu... No, kad sam vidio da moj stric putuje po sat sat i po vremena do svog posla udaljenog "pišljivih 30 kilometara" (u Americi to jeste smiješna razdaljina), zaglavljen u saobraćajnim gužvama svaki dan... i kad sam vidio da razlika između mojih i njegovih primanja njemu ode na benzin i na kredit za bolju kuću (u kojoj nema toliko vremena da uživa kao ja u svojoj jer skupa sa radnim vremenom, on je više od 12 sati van kuće)... kad sam vidio da je pojam velikog grada potpuno suprotan u odnosu na isti pojam u Evropi i kad sam shvatio da mojoj ženi treba 10 minuta do posla i da je centar mog grada na 7 minuta od mene, sa predivnom rijekom i jednim od najdužih pješačkih mostova na svijetu… Kad sam vidio da moj grad ima punk festival i još gomilu festivala, da ga posjećuju BB King, Jack White, Clutch i drugi... i da je geografski tačno na sat vremena vožnje u tri pravca od tri velika grada, pa je samim tim na idealnoj lokaciji... Uz sve to i još mnogo više, rekao sam samom sebi: "Auu Toza jebo te, što si ti imao sreće u životu sa mjestima gdje živiš, svaka čast!"

Prema tome, nekom je čaša uvijek do pola prazna a meni je do pola puna. Hejteri razmišljaju na način opisan u prvom primjeru. Ja ne. Neka mene ovde gdje sam, sa svojom divnom porodicom i neka je samo Bože zdravlja, ljubavi ko i uvijek, malo sreće u životu (a za sreću se treba boriti što i činimo)...
I šta ćeš više od života?

Mostar u srcu
Beograd u mislima
Chattanooga u duši
Glava u oblacima 
A noge na zemlji 
Što sam visok, jebo te...
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register