Fildžan i šoljica
13. maj 2014. | Kultura | Autor: Miljenko Jergović | Pogledano: 1401 puta
Razlika između fildžana i šoljica bila je najjasnijom razlikom između istoka i zapada. 

Muslimani su, vjerovalo se, kafu pili iz fildžana, a katolici su kafu pili iz šoljica. To možda i nije bilo istina, ali vjerovalo se da jest i svi su se pravili da je istina. Šoljica s kafom djelovala je nekako elegantnije, s onom drškicom između dva prsta koja je osjetljivu kožu prstiju čuvala od vreline, a fildžan je bio neposredniji, lomniji i nekako meditativniji; čovjek ga je morao držati s više pažnje i koncentracije ili je samo tako izgledalo, pogotovo dok smo bili djeca i o ispijanju kafa nismo ništa znali. 

Razlika između istoka i zapada je u našem slučaju bila fiktivna, baš onakva kakva je razlika između šoljice i fildžana. O toj razlici smo nešto učili iz knjiga, naslućivali smo je u čempresastoj vitkosti minareta i zvonkoj temeljitosti crkvenih tornjeva, primjećivali je u zvuku muslimanskih i katoličkih imena, sve te Kristine i Katarine zvučale su kao kuhinjski anđeli, a svaki je Muzafer našim svijetom hodao kao sam svoj predak, ali ništa od te razlike, od razlike između istoka i zapada, nije bilo određeno našim životima jer su se ti životi nalazili izvan strana svijeta i jer smo dobro znali da od prilike do prilike isti ljudi kafu piju i iz fildžana i iz šoljica, a da to čine bez nekog određenog razloga i bez tendencije, bez namjere da se u njima ljubi istok i zapad. Nemoguće bi bilo živjeti u takvoj ljubavi, kao što je teško živjeti i u mržnji koju bi odredila činjenica da je netko svojim imenom, a ne tijelom i dušom, rođen na zapadnoj, a netko drugi na istočnoj strani svijeta. 

Na dnu svakoga fildžana oduvijek su bili polumjesec i zvijezda. Zbog polumjeseca i zvijezde na nekom drugom mjestu moglo se, možda, završiti i u zatvoru, ali u dnu fildžana oni nikome, nijednom milicijskom inspektoru, nisu bili sumnjivi, kao što nisu bili sumnjivi ni šahovska polja na grbu SR Hrvatske i četiri ocila na grbu SR Srbije zbog kojih se, zatekne li ih inspektor na krivome mjestu, također išlo u zatvor. Ono što su za susjedne republike bili grbovi, to su za Bosnu bili fildžani. Iz toga bi se moglo zaključiti samo da je Bosna možda mogla biti sretnija zemlja. I bila je sretnija dok komšija jednoga dana nije vlastite fildžane pobacao kroz prozor jer su ga ti fildžani počeli vrijeđati. 

Ispijanje kafe građanski je ritual koji kao ni svi drugi rituali nema praktičnog životnog smisla i traje dugo. Nabrzinu ispijena kafa za posljedicu ima samo lupanje srca i osjećaj da čovjeku misli otplovljavaju kao prekooceanski brodovi, da se više nikada ne vrate. Ritual ispijanja kafe pruža mogućnost beskrajnih i bespredmetnih razgovora, oslobođenih svake komunikacijske dramaturgije. Ti razgovori su oslobađanje duše od svakoga viška i za sobom ne ostavljaju vidljivog traga. Ljudi ne znaju o čemu su razgovarali, a silno bi ih začudilo kada bi ih jednom netko pitao o čemu se zapravo priča dok se ispija kafa. Ili bi se začudili ili bi počeli lagati. Mi smo uvijek bili jako ponosni na naše rituale, pa smo zato voljeli o njima izmišljati svakovrsne laži. 

Fildžani su počeli nestajati u vrijeme kada su espresso aparati zabrundali i zapištali diljem Sarajeva. Još uvijek nisu nestali jer većina Sarajlija ne shvata da postoje mali espresso aparati i da uopće nisu skupi i da ih se lako može nabaviti, ali Sarajlije tako nešto neće ni za živu glavu priznati, nego kažu kako im je do prave turske kafe stalo jer je ona bolja, jer ju se može dugo ispijati i jer je takva kafa dio tradicije. Da svi ti argumenti nisu lažni, ne bi tursku kafu sa samostalnošću i suverenošću preimenovali u bosansku kafu. 

Ako jednom Bosna postane Amerika, svi ljudi će piti kafu filterušu. Kafa filteruša najodvratnije je nešto što je živ čovjek ikada počeo piti i prilično je nejasno iz kojih je razloga ljudi piju. Nije ni hranljiva, ne diže krvni tlak, ne čini čovjeka veselijim, a medicinski je jednako škodljiva kao i svaka druga kafa. Ali koji god dio svijeta počne ličiti na Ameriku, gdje god se ljudi oslobode straha od ratova, gdje god bez sumnje i straha počnu živjeti jedni pored drugih, gdje god ubojica iz jednog naroda biva jednako kažnjen kao i ubojica iz drugog naroda, gdje god je ljudima svejedno koje im je vjere ministar šumarstva, gdje god je svima strogo zabranjeno pljačkati i gdje god riječ nacija ne zvuči kao prijetnja, pije se odvratna kafa filteruša. Ona je vjerojatno cijena dobroga života, onaj gorki i odvratni kalež otrova koji čovjek svakodnevno ispija da bi svoj život mogao proživjeti u sreći i dosadi. 

Lijepo bi bilo kada bi nakon svega čovjek mogao vjerovati da mu zemlja ne mora postati Amerikom da bi mu istok i zapad opet bili samo strane svijeta koje su isto raspoređene i kad se zagleda u fildžan i kad se zagleda u šoljicu.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register