Gaurica
17. nov 2012. | Fauna i flora | Autor: Ale Puzić | Pogledano: 2021 puta
Gaga (Phoxinus Phoxinus) je najmanji predstavnik šarana. Živi u svim vodama dunavskog i jadranskog sliva. Čvrste je građe, okruglog trupa, male glave i sitnih krljušti kojih po stomaku nema. Osnovna boja na leđima mu je tamnozelena ili prljavosiva, a cijelo tijelo mu je posuto sitnim sivim pjegama. Glava mu je kod usta crvena, kao i prsa. Zlatna pruga počinje od očiju i ide bokom sve do repnog peraja. Gaga ili gagica, gaurica ili pižor (pijor) kako je nazivaju u njenim različitim staništima naraste najviše do 12, a u prosjeku nekih 9 centimetara. Živi u bistrim rijekama sa pješčanim i šljunkovitim dnom. Uvijek se zadržava u velikim jatima koja se u toku ljeta, ako se voda jako ugrije, sele ka izvorima gdje je voda hladnija. 

Prvi predstavnik svijeta riba kojeg sam pobliže upoznao bila je upravo gaurica. Tada smo ih zvali jednostavno "ribice", dok smo ih u plitkom rukavcu Bregave iznad Brkine mlinice, koji smo zvali "Mala Bregava", pokušavali uhvatiti u zamku načinjenu od naših prstiju i dlanova. Za razliku od tromih "tavica" - za koje ćemo kasnije saznati da se zovu punoglavci, te da su u stvari male žabe - koje smo s lakoćom hvatali, bile su sitne i brze pa su se samo najvještiji i najstrpljiviji "lovci", s vremena na vrijeme, mogli pohvaliti bogatim ulovom koji bi sa ponosom pokazivali. No, ubrzo smo shvatili da naši improvizirani akvarijumi, odnosno staklene tegle koje bi s teškom mukom iskamčili od majki ili nena, i nisu baš najbolje stanište za "ribice". Brzo bi ugibale, pa smo ih zarobljene držali samo privremeno, tek da se pohvalimo, nakon čega bi ih vraćali u rijeku.

Nešto kasnije, kada sam već imao dozvolu da se otisnem na obale "Velike Bregave", upoznao sam se i sa odraslim primjercima ove riblje vrste, a saznao sam i njeno pravo ime - gaurica. Čuo sam ga od Mirsada Bečevića - Grahe dok sam ispod džamijskog zida bezuspješno pokušavao loviti ribu uz pomoć tegle, kanapa i raskvašenog hljeba. Mirso je došao sa bambusovim štapom, "trstinom" i nakon što mu je neko sa mosta doviknuo: "Hoće li to!?", odgovorio: "Evo, da ufatim koju gauricu za palengara."

Sa divljenjem sam gledao Grahinu vještinu i lakoću sa kojom su gaurice završavale na njegovoj udici, a na kraju je, na moje oduševljenje, uzeo moju teglu na kanapu, na koju sam u međuvremenu potpuno zaboravio, te je uz pomoć tog primitivnog ribolovačkog pribora, onako nabrzinu, ulovio nekoliko gaurica, svečano mi ih predao, nasmijao se i otišao.

Otrčao sam do kuće i sa ponosom pokazao ulov ukućanima, no moje oduševljenje nije dugo trajalo. Slično kao i mali primjerci koje smo ranije lovili, gaurice su, jedna po jedna, ugibale u mom improviziranom akvariju. Nije pomoglo ni često mijenjanje vode koju sam donosio iz Bregave (od nekog sam već bio čuo da ribe ne mogu dugo živjeti u vodi sa česme), pa čak ni velika tegla od krastavaca koju sam nakon upornog moljakanja, ipak, uspio izmamiti. Ubrzo je i posljednja riba nepomično plutala u posudi koju je majka Safa brižljivo čuvala za turšiju ili slatko.

Na kraju, iako sam insistirao na organiziranju dostojanstvene sahrane, mala, hladna i skliska tijela uginulih gaurica, na nagovor mojih starijih ukućana, završila su u bašči Asima Mujke iznad naše kuće gdje će ih sigurno pronaći naša mačka Macmesa ili teta-Hasibine mačke (u to vrijeme gotovo sve mačke na Ćupriji bile su ljubimci učiteljice Hasibe Premilovac). Rekli su mi da je tako puno bolje i sevapnije.

Svi Stočani, naravno, znaju kako je riba iz Bregave bar duplo ukusnija od one iz Neretve ili Bune. I to ne samo pastrmka, nego i keljavac, škobalj i zela, pa čak i babun ako se pažljivo spremi i to "nakiselo". No, na maštovitom stolačkom ribljem meniju, pored glasovite paštete od keljavca, brudeta od škobalja i kultnih zela na gradelama, nemoguće je pronaći recept koji bi uključivao gauricu. Pa ipak, moram se pohvaliti da sam, i to čak u dva navrata, bio u prilici na trpezi imati najmanjeg člana porodice šarana, kako bi to naš novinar Bise rekao, jugoistočne Evrope.

Prva gaga koju sam probao, nažalost, nije bila bregavskog porijekla. Naime, za vrijeme jednog od zimskih ferija koja sam provodio kod rodbine u Banjaluci, Hasan, najmlađi sin daidže Adila iz Gornjeg Šehera poveo me na Vrbas. Usput je otkinuo prut vrbe i iz džepa izvadio kalem sa ribarskim koncem i udicom. Nije bio ni blizu vješt kao Graha, ali nakon izvjesnog vremena uspio je na onaj prut, koji je prethodno očistio od lišća, nanizati poveći grozd gaurica. Nisam bio naročito impresioniran budući da sam kod kuće već imao pravu "trstinu" sa pravom "dlakom" i udicom, i već sam odavno, preko tegle na kanapu, prošao fazu šivaćeg konca pričvršćenog na letvu pronađenu ispred stolarije Ćamila Turkovića, a o izradi udica od špioda da ne govorim. Mislio sam kako će Hasanov ulov poslužiti kao hrana za mačke nekoj banjalučkoj teta-Hasibi, ali, gle čuda. Na povratku, Hasan je pažljivo očistio ribice i zamolio dainicu da nas pusti u kuhinju. Kasnije ću shvatiti da meso gaurica i nije nekog posebnog ukusa, te da je pomalo gorko, no tada sam bio uvjeren da su u pitanju najslađi zalogaji koje sam ikada stavio u usta.

Ne znam po kojem je tačno receptu Hasan pripremio gaurice. Ono što je na kraju ostalo u tavi najviše je podsjećalo na nekakav kašasti brudet, no moj drugi susret sa gastronomski oblikovanim najmanjim predstavnikom bregavskih ribljih vrsta, također je bio jako zanimljiv i u kulinarskom smislu znatno pročišćeniji. Dogodio se u ljeto 1990. godine na improvizovanom štandu pored Doma kulture na kome je moj brat Eno pripremao pomfrit i prodavao ga prolaznicima. Neposredno pored štanda, vremenom se formirao pravi mali klub koji je imao svoje stalne i povremene posjetioce, te odgovarajući inventar koji se sastojao od dva rasklimana stola, nekoliko stolica različitih oblika i dimenzija, dvije gajbe od kisele, jednog ćutuka i, naravno, Rejinog dvokasetaša. Helem, jedne večeri svratio sam do štanda i nakon izvjesnog vremena primijetio da je na stolovima, pored krompirića, poslužena i neka neuobičajena meza. "Probaj. Kika nafat'o za palengara pa završile u fritezi. Girice, gaurice, tu ti ga je to..." - ponudio me neko od prisutnih.

Priča o gaurici, kao i većina priča sa "zapadnog Balkana" (Nermin bi, naravno, iskoristio izraz "jugoistočna Evropa") kako je danas uobičajeno reći, nažalost, nema sretan kraj. Lično sam se uvjerio - budući da, zahvaljujući svom najnovijem hobiju (kanu), već nekoliko godina krstarim Bregavom - kako je u donjem toku naše kraške ljepotice danas gotovo nemoguće uočiti bilo koju riblju vrstu. Godine divljačkog krivolova uz pomoć dinamita i struje napokon su uzele danak. Ukratko, veća je mogućnost da ugledate gauricu u "Kupajama" nego u Bregavi na čitavom potezu od pećine Badanj do ušća u Klepcima. A da nesreća bude veća pobrinulo se lokalno športsko ribolovno društvo prije par godina kada je u akciji poribljavanja u vodu Bregave puštena kalifornijska pastrmka (Oncorhynchus mykiss), vrsta koja proždire sve što joj može stati u usta: ribe, žabe, rakove, pa čak i vlastitu mlađ. Iako učinjen u dobroj namjeri (isto društvo uredilo je veći dio korita i priobalja u gornjem toku Bregave te postavilo lovočuvara), s ciljem obogaćivanja ribljeg fonda rijeke, ovakav nestručan potez u konačnici je autohtone bregavske vrste poput potočne pastrmke, zele i, naravno, gaurice doveo na sami rub istrebljenja. 

No, na svu sreću, ovo maleno, delikatno stvorenje uspjelo je preživjeti. Analogije o sudbini duha našega grada i nekakvim "krupnim ribama" kojima je taj duh dobrano tuđ pa ga već dugo gutaju i uništavaju nekako se same nameću. A tu je neizbježno i ona poznata (a često nespoznata) o dobrim namjerama i putu do Pakla. Ali o svemu tome možda neki drugi put. Zasad, važno je znati da su se bregavske gaurice pokazale kao žilava vrsta. 
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register