Hercegovina ostaje bez svojih sela
4. feb 2014. | Širi zavičaj | Autor: Sa. M. | Pogledano: 1980 puta
Od nekada bogatih mjesta u kojima su izrastali neki od najsposobnijih i najuspješnijih ljudi Bosne i Hercegovine, ali i zemalja regije, danas je ostalo tek sjećanje. Poput nijemih svjedoka tragedije Bosne i Hercegovine, zjape porušene i napuštene kuće i imanja, zapuštena nepregledna polja, bogomolje i groblja zarasli u travu i trnje...

Tužnu priču u kojima svoje višestoljetne živote skončavaju biseri hercegovačkog krša, najbolje ilustrira sudbina sela u istočnoj Hercegovini, nadomak Popova Polja, na razmeđu između Ljubinja i Trebinja.

Umjesto na stotine mladih prije mnogo desetljeća, danas u selima Kotezi, Prhinje i Strujići živi svega tridesetak stanovnika!

Najmanje ih je u životopisnim Kotezima u kojima smo zatekli svega nekoliko stanovnika. Oni sa kojima smo razgovarali kažu kako u ovom selu danas stoluju samo ''jad i nevolja''.

"Nema ovdje više ništa. Rat je uzeo veliki danak. Većina imovine je porušena u ratu i napuštena. Ostala je velika tuga. Ovdje sada živi samo nekoliko stanovnika. Mahom su to stariji ljudi i bojimo se da će nakon nas selo potpuno izumrijeti", ispričala je novinaru Anadolije jedna mještanka Koteza.

Šef ureda načelnika Općine Ljubinje Slavoljub Mihić priča za AA da nigdje u Hercegovini nema "previše naroda", jer "mladi odavno odlaze".

"U ovom dijelu Hercegovine nemate nijedno živo naseljeno mjesto. To je činjenica koja uznemirava. Ali, šta? Nema nam druge... Nema nitko tko će to riješiti. Nema ni Kineza. Eto, oni su najspremniji, ali izgleda da i oni imaju preča posla. Neće ni oni u naše krajeve. Neće im klima ili nešto odgovarati. Iako nema više tko da se tuče ni s kim. Nestalo je više šanse da se netko tuče, nema tko", priča u svom stilu Mihić.

U Ljubinju trenutno živi oko 4.000 ljudi. Ranije su, govori Mihić, spominjali brojku od 5.000 stanovnika u Ljubinju, ali "to nismo mogli održati". Prema popisu iz 1991. godine ovdje su živjela 4.172 stanovnika, od čega 3.748 Srba, 332 Bošnjaka i 39 Hrvata.

"Ali, novi popis nas može sve neugodno iznenaditi, iako sve znamo. Ljudi odu traže posla... Mladi su na studijima u Srbiji. Neki se vraćaju, neki ne. A većina se neće vratiti. Ako budu našli mjesto u Beogradu i Novom Sadu, uglavnom to su magneti", ističe sugovornik novinara agencije Anadolija.

Mladi se u ove krajeve, priznaje Mihić, ponegdje vraćaju još samo vikendom. Posebno mladi koji žive u Dubrovniku i drugdje u Hrvatskoj i BiH. Inače, stanovnici ovog kraja su vrsni kamenoklesari i zidari. I u samom Dubrovniku su podigli gimnaziju, gradili su tvornice, dimnjake...

Tijekom vikenda i ljeta u selo dolaze i bošnjačke obitelji Burina i Cigić kada selo nakratko oživi.

Kako su nam kazali mještani Koteza, među poznatijim osobama koje vode porijeklo iz ovog sela je i sarajevski glumac Haris Burina. Njegova rodbina se odselila iz Koteza, no tu imaju imovinu i povremeno dolaze.

Stanovnici Koteza vjeruju da će vrlo brzo i Dubrovčani ići iz Dubrovnika u ove krajeve, a da bi se odmarali, da nađu neki kutak mira i tišine. Pogotovo, kad ljeti u Dubrovnik uplove kruzeri koji prevoze cijeli mali grad. To je jedina nada da i ovi krajevi u budućnosti ožive.

Među napuštenim i oronulim objektima u Kotezima je i čuvena džamija Muje Kotezlije. To je jedna od najstarijih džamija u Hercegovini, koja je po mnogo čemu specifična. Sastoji se, dakle, od džamije sa munarom, mekteba, harema i ogradnih zidova.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 2003. godine proglasila džamiju u Kotezima (džamija Muje Kotezlije) nacionalnim spomenikom BiH. Inače, prema raspoloživim podacima, u Kotezima je 1880. živjelo 12 muslimanskih obitelji, a toliko ih je bilo i pred početak Drugog svjetskog rata 1941. godine.

Za vrijeme osmanske uprave u Kotezima su sagrađeni: džamija, mekteb, dvije čatrnje, tri kule i više čardaka i stambenih zgrada. Ništa od ovih objekata u cijelosti nije sačuvano, ali su prisutni ostaci ruševina nekih objekata ili njihovi dijelovi – nijemi svjedoci vremena. Za vrijeme ustanka u Hercegovini (1875.-1878.), džamija je bila znatno oštećena i srušen joj je krov. Stradala je i 1942. godine.

Inače, u vrijeme Osmanskog carstva u Ljubinju se nalazilo sjedište hercegovačkog kadije i ajana.

Preostali stanovnici Koteza danas malo znaju o tome. Mnogo ih i ne zanima. Žive od poljoprivrede i stočarstva. Struja je dovedena u mjesto, ali vode nema. Vodu još uzimaju iz bunara. U ovo mjesto posjetitelji su rijetki tijekom većeg dijela godine.

Mještani pričaju da je u ovom kraju teško živjeti. Žale se da su odsječeni od civilizacije.

"Muka velika. Borimo se koliko možemo", govore.

Teško se živi i u susjednim selima Prhinje i Strujići gdje živi skoro 20-tak mještana. U ovom mjestu malo se toga se promijenilo u posljednjem vijeku. Stanovnici, uglavnom starci, žive kao i njihovi daleki preci.

"Težak je ovdje život. Ne bi bio da je mladost tu, da hoće da živi ovdje... Ali, za nas stare je teška i kašika. Mladost je otišla, razišla se svukuda. Naročito se stanovništvo odselilo iz Koteza. Žive u Sarajevu, Mostaru, Dubrovniku", pričaju mještani.

Kažu da se muče i dosta rade kako bi preživjeli.

"Sadimo malo luka, krompira, kupusa, malo loze... Teški je život ovdje. Ali, eto, tu si se rodio, šta ćeš, gdje ćeš? Navikao si da 'čeprljaš' pomalo, pa eto... Može ovako do smrti", ističe stariji mještanin.

Rat je u selima istočne Hercegovine ostavio velike posljedice, jer se ovaj kraj među prvima našao na udaru Jugoslavenske narodne armije (JNA). Relativno blizu je i mjesto Ravno gdje je izvršen prvi napad JNA u jesen 1991 godine.

U selu Strijući živi srpsko stanovništvo. Ostalo tek desetak staraca, dok su mlađi otišli trbuhom za kruhom u Trebinje i Ljubinje, ali u Srbiju... U ovo mjesto rijetko dolaze.

Dok pusta sela istočne Hercegovine ostaju u svojoj gorkoj tišini, neodoljivo se nameće misao koliko je bio zlokobno tačan zaključak koji slavni Rade Šerbedžija izreče u jednoj sekvenci poznatog filma ''Go West'' Ahmeda Imamovića pričajući "kako ovdje nema sreće".

"Dijete moje, ovdje se sve može kupiti parama, osim sreće. Ovdje sreće nema. Možda bi i bilo kad bi protjerali sve muslimane, i ovo malo Hrvata protjerati, a onda, brate, i nas Srbe, sve do jednog... A onda u ovu Bosnu naseliti neki normalan svijet koji zna uživati u ovoj ljepoti".

(Anadolija)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register