Ja, Muhamed Mehmedbašić
10. jun 2014. | Historija | Autor: Ševko Kadrić | Pogledano: 5231 puta
Ko zna zašto, ali su mi dali ulogu da prvi pred Bankom pucam na nadvojvodu Ferdinanda. Priznajem bio sam spreman nastaviti bitku mog dede pogubljenog poslije pobune protiv okupacije 1878. godine. Bio je uz Hadži Loju, vođu pobune. Dva velika carstva su se dogovorila da Bosnu predaju jedno drugome: Turci - Austrougarima. Sve dogovorili, potpisali, ništa Bosance nisu pitali, a Bosanci se digli na ustanak. Vojsku od 80.000 carskih vojnika, do zuba naoružanih, zaustavilo je 93.000 bosanskih pobunjenika. Zastavu bosansku lično blagoslovili mitropolit Antimos i muftija Sarajevski i išli pred vojskom do izlaza iz Sarajeva.

Austrijski generali su u panici slali poruke svom caru: "Plemeniti care, ako odmah vojsku ne utrostručimo, teško ćemo Bosnu osvojiti". Car je mobilisao još 200. 000 vojnika, topove, komore pa i lično se granici sa Bosnom primakao da bi moral kod vojske podigao.

Srbija i Crna Gora su se pozivu za pomoć Bosanaca oglušile, bosanska krv, ali i krv po Austrougarskoj carevini mobilisane sirotinje tekla koritima Une, Vrbasa, Bosne, Drine...

Hadži Loju su odveli u tamnice Terezina, gdje je do smrti tamnovao. Sudbina je htjela da će pedesetak godina kasnije i desetak ovih što ih danas po zidu držim završiti u istim tamnicama Terezina, zbog istog grijeha, otpora istom tuđinu.

Deda Ibrahim je, po osvajanju Sarajeva, obješen na Marindvoru, moji su se sklonili u Stolac, gdje sam se devet godina kasnije i ja rodio. U Sarajevo sam došao na izučavanje stolarskog zanata i tu i ostao, ali i uključio se u revolucionarni rad, rušenje Austro-Ugarskog carstva.

Za mene su borba protiv carske vlasti i "Mlada Bosna" značile da će Bosanci svih vjera, ali i oni koji vjernici nisu, živjeti slobodno u svojoj zemlji i u slozi sa ostalim slavenskim narodima. Svoji na svome. Za tu ideju sam bio spreman dati svoj život, sudbina je htjela da za tu ideju i uzmem život drugome. Bilo je planirano da pucam na namjesnika u Bosni generala Potjoreka, ali oni gore odustali od njega, čuli da nadvojvoda lično stiže u posjetu u Sarajevo. Trebalo je pucati na njega. I na to sam bio spreman, čekao sam.

Kako se kolona sa nadvojvodom približavala Banci i mjestu gdje sam stajao, ja sam bombu u džepu krišom odkočio i čekao trenutak da je bacim. Tih nekoliko trenutaka je bila cijela vječnost, učinilo mi se da svi upravo u mene gledaju, da deda sa neba moli za osvetu. I baš u trenutku kad sam krenuo rukom u džep sa smrtonosnom napravom, jedan od policajaca ispred mene se pomjerio i okrenuo prema meni. To je bilo zadnje čega se mogu sjetiti, sve dalje bi bilo ravno samoubistvu bez ostvarena cilja. Ostao sam ukočen, neotkriven, ali i nadvojvoda je nastavio svoj put prema Vijećnici.

Malo iza toga je odjeknula nečija bomba. Znao sam da ju je neko od mojih bacio, kasnije ću saznati i ko, ali i da je nadvojvoda nastavio svoj put, živ. Pomislio sam da je tu i kraj našeg pokušaja da ga ubijemo, nije valjda toliko lud da se nastavi šepuriti kroz Sarajevo, mislio sam odvajajući se od mase, krećući kući koja je bila i moje skrovište.

Nije dugo prošlo, gradom je odjeknula vijest o ubistvu nadvojvode, narod je nagađao, širio laži. Po mjestu gdje je nadvojvoda ubijen znao sam ko ga je mogao ubiti, čekao sam rasplet događaja. Kad su počele gorjeti srpske radnje, a policija pokrenula bjesomučnu hajku na atentatore i njihove pomagače, znao sam da će mi uskoro zakucati na vrata, krenuo sam prema Crnoj Gori. Vozom sam se prebacio do Mostara i dalje preko Blagaja do Stoca, a onda prespavao kod svojih i rekao im da nikome ne govore da sam navraćao. Pred zoru sam uzeo hrane i cipele za hodanje po planinama i krenuo put Bile za Crnu Goru.

Uglavnom sam se kretao šumom i planinskim stazama, a u selu gdje bih zanoćio predstavljao sam se kao travar što kopa korjen lincure i salepa, pokazujući vreću sa nekoliko korjenova jednog i drugog.

Ušao sam na prostor Bileće. Vidio sam blaga brda i u daljini oštre planine, livade u koševini, poleglu klekovinu bora prošaranu oštrim kamenom. Klekovina i dobroćudnost  ljudi su mi se učinili dobrom zaštitom od potjere.  U Bileći sam sreo većinsko muslimansko stanovništvo, na brdima zaboravljeno, u kućicama pokrivenim šindrom, bez poda u ulaznom dijelu, sa velikim ognjištem uza zid, kravama u podrumskom dijelu kuće, ovcama u toru uz kuću. Sve se ovdje stapalo u jedno, miris dima, košena sijena, štale i torova, ali su se i zvuci topili i preplitali cijelo veče pa i kasno u noć. Zavijanje pasa što su kuće i ovce čuvali, blejanje ovaca, rika goveda, plač djece, sve je za mene bilo novo, idilično.

Domaćinima bih se predstavljao imenom i nazivao selam. Tamo gdje bih zanoćio, domaćin je izlazio pred vrata i učio ezan, to je bio znak da ima musafira i da se teravija tu večer klanja kod njega u kući. Za večernju molitvu me nisu pitali hoću li ili neću klanjati, to se podrazumjevalo, kao i dug razgovor poslije klanjanja uz ognjište. Zasukivao sam rukave, izuvao čarape i uzimao avdest. Od tog trenutka sam postajao musafir kom su nudili mjesto za sinijom, u prvom safu pri klanjanju, na šiljtetu u pročelju ganjka, uz vatru i u maloj potpođenoj gostinjskoj sobici za spavanje. U netaknutoj prirodi i među gorštacima sam atentat skoro i zaboravljao, mislima sam  lutao dalekim crnogorskim planinama iza kojih je bio neki drugi svijet, druga država, narod bratski, slavenski.

Raspitivao sam se kod seljaka za lincuru i planinske trave, ali i zapitkivao o granici sa Crnom Gorom. Jedan od onih seljana me otpratio visoko u planinu da mi pokaže gdje bi lincure moglo biti. Gore me je zagledao i onda rekao: 

"Pametan jesi, ali tebe lincura interesuje koliko i mene. Krenućeš onom kozijom stazom do prevoja, tamo ti je Crna Gora. Na ovoj strani se krij od svih, a tamo neka ti je Allah na pomoći." Na trenutak sam se začudio, a onda izvadio duhankesu sa tabekerom da nam savijem po cigaretu.  

"Ništa ne savijaj, idi, čeka te dug put i puno lincure", rekao je starina, pružajući mi ruku. Pružio sam i ja njemu i ruku i onu metalnu tabakeru sa duhanom, papirima za savijanje cigareta. 

"Neću, tebi će više trebati i cigare i kremen i čakmak...", nastavio je okrećući se prema selu i ostavljajući me na onoj kozjoj stazi koja je vodila prema Crnoj Gori.

I krenuo sam put Nikšića. Na vrhu planine sam bio siguran da sam jednom nogom u Bosni a drugom u Crnoj Gori. Vjerovao sam da sam potjeri umakao za sva vremena. U daljini, u dolini sam vidio put koji je vodio dalje od Bosne, i krenuo sam njim.  Vreću sa korijenjem lincure i orhideja sam ostavio u grmlju, ali zaboravio sam priču o travar: u Nikšiću sam očekivao onu od koje sam bježao, priču o atentatu. 

U Nikšić sam stigao 5 jula, tu sam bio u drugoj državi, na sigurnom, bar tako sam mislio. Iznenadila me je čudna atmosfera u kasabi, kod pravoslavaca radost a kod muslimana zebnja. Pravoslavci su mi rekli da je kralj Nikola pun fale za atentat u Sarajevu.  

U Nikšiću je vladala atmosfera oduševljenja ali i strepnje šta će car Franjo Josip učiniti. U iščekivanju raspleta, ali i utočišta za mene, u kafani sam popio koju čašu rakije više. Pridružio sam se slavlju crnogorskih vojnika, faleći se da sam i ja član "Mlade Bosne" i jedan od suboraca Gavrila Principa, čije ime se već ponavljalo od usta do usta.

Kafanom je, prvo zavladala smrtna tišina a onda zapitkivanja, na kraju oduševljenje mojim prisustvom, ali im je bilo čudno moje ime.
"Ene, i baš Muamed?", nazdravljali su mi, ali i čudom se čudili mom imenu i stavljanju na stranu Srblja.

"Mlada Bosna", uzvraćao sam njihovom čuđenju, podižući čašu uvis.

(izvod iz romana "Ne dam ja Gavrila")

Post a comment