Kino 1. Maj
2. maj 2014. | Kolumne i stavovi | Autor: A. Burić | Pogledano: 1200 puta
Ako ste, ne daj bože, pomislili da će ispod ovog naslova krenuti priča o nekom davnom prvomajskom uranku, gdje se u socijalističkoj Jugoslaviji ljube dvoje s crvenim karanfilima dok u pozadini svira Balaševićeva pjesma Računajte na nas, molio bih poštovane čitaoce da preskoče ovaj tekst.  I u slučaju da očekujete pokušaj ostvarenja metafore u kojoj je legendarno sarajevsko kino - opjevano u pjesmiZabranjenog pušenja - zapravo, mali, zaboravljeni svijet koji je preživio globalnu katastrofu i podsjeća nas na to da još samo u malim memoarskim džepovima "on pobjeđuje sam protiv svih", učinite isto. Ovo nije priča o tome.

Jutro je i četveročlana porodica se sprema na izlet. Otac je sedamdesetpostotni invalid, ima nešto preko četrdeset godina života. Danas vozi taksi, nakon propasti triju firmi u kojima je radio. Tu je i njegova supruga, nezaposlena bivša medicinska sestra, koja je proglašena tehnološkim viškom. Tu su i njihovo dvoje djece: kći na pragu srednje škole, a sin pred završetkom. Kći je odlična učenica, sin je i sportska nada: ženski dio porodice pomalo nevoljko pakuje sve te stvarčice koje će se ponijeti da bi se iznijele negdje tamo, pored rijeke prema Ilidži, ali ne mogu odbiti glavu porodice. Majka brižno zavija domaći kruh u krpu, i govori kćerki koja koluta očima.

Nemoj. Znaš da mu je to jedina radost. Da odemo skupa za taj 1. maj, tamo. Ispuni mu to, još danas.

Ispred kuće otac i sin razgovaraju ispred haube škode Octavia, 2004. godište, koja još uvijek dobro služi, ali bi je valjalo zamijeniti za novu koja je negdje oko 27 hiljada, na cesti.

Nekako istovremeno, na uzvisini pored Sarajeva, na velikoj prostranoj terasi, stoji vršnjak glave porodice iz prve priče. Dobrodržeći četrpedesetogodišnjak, nakon što ga je otac političkim vezama ugurao u kabinet jednog od političara  s karijerom iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Kasnije je s jednog od studijskih putovanja donio i diplomu poslovnog i marketing menadžera i odmah dobio posao. Ispočetka je bilo malo nezgodno jer je valjalo "odraditi" smanjenje vrijednosti jedne velike fabrike, a onda je stigla i nagrada: sad je u zastupništvu velike firme čiji je osnov kapitala njemački, ali koju ovdje drže - "naši ljudi".  Kombinacijom povlaštenog "kreditiranja" i klijentelizma stvorio je sebi pristojnu osnovicu i kapital koji pomalo oplođava: vlasnik je triju nekretnina, pomalo ih izdaje, supruga već ima dosta iskustva u marketing agenciji i sigurne poslove koje dobija, a djeca su za praznike otišla putovati. Supruga mu se nasloni na rame, a on gledajući u daljinu iz koje gore prvomajski roštiljski dimovi, pomisli kako je život, ipak lijep, i kako ima neke pravde da je baš on u njemu uspio. Istina, malo ga brine to što mu je prijatelj, kantonalni ministar javio da mu za posljednji transfer nije mogao isplatiti proviziju, ali nije to danas lako.

Bit će kad bude, a i ako ne bude, on je manje - više osiguran.

Popodne će mu doći prijatelji, on će se pohvaliti novim vinom iz popularnog podruma s granice Hrvatske i Slovenije, možda se nađe prilika i da se konačno zapali ona havana koju je prije još mjesec i po donio sa službenog puta. Pomisli kako postaje svježe i iza teških zavjesa uđe u prostranu kuću.

Za to vrijeme situacija iz prve priče kao da je izgubila onu magičnu dimenziju i toplinu: otac se nakon četiri pive snuždio, malo ga je nerviralo i to što su se pored njih parkirale četiri porodice koje je predvodio nekakav s bradom i nešto kraćim pantalonama, koji je stalno pokazivao u njegovom pravcu. Prvo je pomislio da se zaleti do njih, i raspali ga posred face, a onda se ipak suzdržao.

Stisnuo je zube, i umjesto incidenta, rekao je: "Idemo kući." Sin je mjerkao bradatog, a kćerka i mati su pokupile ono što se donijelo. Do kuće, u autu nisu progovorili ni riječi.

Zbog ove dvije priče, i zbog milion razloga, ovaj tekst neće nikome čestitati Prvi maj, praznik rada. Kad su desetine hiljada radnika u Chicagu izašle na demonstracije 1. maja 1886, tražili su bolje uvjete rada i radno vrijeme razdijeljeno u tri osmice: po osam sati rada, odmora i spavanja. Nekoliko ih je ubijeno, nekoliko osuđeno, ali je povijest zapisala da su svojim djelom pokrenuli internacionalni radnički pokret, i ustanovili Prvi maj kao Međunarodni praznik rada.

Zato, ovaj tekst neće čestitati taj praznik: prvo, jer nema kome. Licemjerje vremena u kojem živimo podrazumijeva da lik iz prve priče formalno ne radi, dok drugog, koji suštinski ne radi, štite sve beneficije i zakoni ove zemlje. Prvom je u životu "jedino kino i pozorište" da ode jednom godišnje, ili jednom mjesečno, svejedno, negdje pored rijeke i osjeti malo atmosfere u krugu porodice. A drugom smo "kino i pozorište", i predmet zajebancije, zapravo svi mi, jer smo mu omogućili život u kojem nas s verande svoje hacijende gleda kao statiste iz filma.

O državi koja je postala zato da bi on i njegovi mentori imali troja kola, dvije sekretarice i ljubavnicu. Sramota generacije kojoj pripadam odražava se u današnjoj slici zemlje u kojoj živim.

I zato je, u zemlji u kojoj niko, praktično, niko ne radi kako i šta bi trebalo - licemjerno čestitati Prvi maj. U zemlji koja ti nudi kredite (da bi živio) koje ne možeš vraćati, koja ti nudi stvari koje ti ne trebaju za novce koje nemaš, u zemlji u kojoj su propale elementarna kultura i privreda, gdje se servira da je kultura - privredna grana. U takvoj zemlji mi, zapravo, nismo ništa drugo nego, tužno, oronulo staro kino, u kojem jedno po jedno, otpadamo poput komada fasade zgrade u kojoj je nekada, barem na platnu, pobjeđivala Pravda.

Danas, ni na platnu. Kina 1. maj. 

(radiosarajevo.ba)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register