Knjiga i čitaoci
18. mar 2014. | Historija | Autor: Hamid Dizdar | Pogledano: 1791 puta
Kod nas se već duže vremena osjeća užasna nemarnost, indolencija prema knjizi uopšte, a specijalno prema lijepoj književnosti. Naš svijet već duže vremena ne čita skoro ništa, niti prati dobre i loše pojave na savremenoj književnoj pijaci. To je jedno zlo, koje treba svim sredstvima liječiti, ali nažalost, to se zlo, kako nam se čini, ne može tako lahko ni tako brzo izliječiti. Od te bolesti boluje danas cijeli svijet, i one kulturne, visoko prosvijećene zemlje isto tako kao i zemlje gdje cvjeta analfabetizam. 

Obično se traži, pa prema tome i piše, lakša i skoro uvijek bezvrijedna, nekad drhtavo golicajuća a nekad ludo fantastična i kriminalna lektira, a baš ta je u stanju da čovjeka dovede do nedjela. Svuda se malo traži zdrava, čista i vrijedna knjiga, a to je veliki grijeh! 

Naša književna, ovdje hoću da reknem naša muslimanska književna produkcija, bila je u posljednjem deceniju skoro zamrla. Nismo imali ni jednoga dobroga, čisto rasnoga, prestavnika naše umjetnosti, naše knjige, a da i ne govorim o prestavnicima pojedinih struja i smjerova integralnog književnog života. Stariji su pomrli ili zatajili, nasljednici se nijesu javljali i tako je naša knjiga, jer mi muslimani možemo već dugo računati sa našom književnošću, koja je dio cijele jugoslavenske, daklen ta naša knjiga bila je u jednoj beznadnoj mrtvoj tački, bila je u stadiju učmalosti. U tom vremenu je još samo g. A. Hifzi Bjelavac otskočio nad prosječnoj svojom "Minkom" i "Renom Logotetides", a ovaj posljednji roman je pobudio pažnju i u stranoj štampi. Vjerojatno će doći i do filmovanja ovoga djela po jednom berlinskom filmskom preduzeću. Pjesmu je u tim danima još zastupao naš uvaženi starina g. Dr. Safvetbeg Bašagć, premda te pjesme nemaju kakve realne veze sa "duhom vremena" današnjice. 

Napokon, poslije krvavih godina svjetskoga rata, ona se opet pokrenula sa one tačke, oživjela je nenadano i brzo, tako da već danas imamo dva glavna prestavnika našeg književnog života. Jedan od njih, g. Ahmed Muradbegović, književnik, koji je okušao snagu svoga pera na svim područjima književnog stvaranja, pisao je najprije pjesme. Haremska lirika mu je prva zbirka. Dvije knjige novela: Nojemova lađa i, poslije, u izdanju Matice Hrvatske, Haremske novele; drame: Pomrčina krvi, štampana u zagrebačkom "Vijencu" i Bijesno pseto, koje je prikazivano u zagrebačkom kazalištu a ta ista drama je dobila i Demetrovu nagradu za najbolju dramu u godini 1925. - 1926. Pisao je kritičke članke o knjigama i književnicima, o muzici i pozorištu, a bio je jedan od glavnih kritičarskih mjerila "Vijenca" sve do pojave g. dra Ivana Nevistića. Napisao je više članaka o raznom mentalitetu i o nama muslimanima, a u posljednje vrijeme napisao je i roman Ponos, koji je oštampan u nastavcima u "Gajretu". Kako vidimo po njegovom radu, pisao je mnogo, prevođen je i na strane jezike, pa i njegov je rad na književnom polju od naše kritike povoljno ocijenjen. 

Drugi je g. Hamza Humo, nama poznat još kao urednik "Zabavnika", koji je izlazio u godini 1920.-1924. u Sarajevu. Počeo se pjesmama javljati po svim našim boljim časopisima veoma rano, a sada je potpuno prešao na prozu. Prva mu je knjiga pjesama, poslije one početnicke, koju je "Radena" u Mostaru izdala još prije rata, Grad rima i ritmova. Dugo iza nje štampao je knjigu novelica sa stilom isprepletenim mekoćom i mudrošcu istočnjačkih pjesnika. To je sa ploča Istočnih, te najposlije sada prije 2- 3 mjeseca u izdanju knjižare S. B. Cvijanovića iz Beograda, kao 33. knjiga Moderne biblioteke "Lirski roman": Grozdanin kikot, za koji kaže g. dr. Lan Nevistić, da je najbolje djelo u našoj cijeloj jugoslavenskoj književnosti u posljednjih nekoliko godina. I možemo biti zadovoljni sa ovom ocjenom. Dakle, g. Humo nije tako plodan, ali sve što je dao, sve je dobro. 

Još ću spomenuti, da je u posljednje vrijeme niknuo priličan broj naših najmlađih. Među njima je za sada najviše liricara - pjesnika, a po već objavljenim radovima po nekim našim casopisima, osjeća se, da će se od njih, vremenom, stvoriti jedan krug dobrih literata, koji će dostojno reprezentirati našu stvaralačku snagu i moć umjetničkih vibracija naše široke slavenske duše. Nekoliko tih najmlađih već se je afirmiralo u u zagrebackom "Vijencu", "Jugoslavenskoj Njivi" i po nekim drugim časopisima i listovima. Imena: Hasan Kikić, Safvet A. Burina, Atif Ljubović i Ilijas Dobardžić, zauzimlju danas bez sumnje u rubrici "Vijenca" "Iz najmlade lirike" dostojna mjesta, a Lutvo Trtak i Alija Nametak dali su u "Jugoslavenskoj Njivi" dosta dobrih radova, što je samo za pohvalu našoj omladini, koja je u jednom stvaralačkom zanosu pokrenula uspavane misli i pretvorila ih u dobra djela. 

I, naglašujem, možemo biti mirni, jer je volja omladine tvrdi kamen, koji odoljeva svim navalama konzervativnih razarača. A uspjeh muslimanske omladine ne može nikako izostati, jer su blaga naših duša i pozitiviteti našaga života još netaknuti, neiscrpljeni, a za umjetnost možemo dati mnogo više od drugih. Samo je potrebno da medu muslimanima imamo što više iskrenih prijatelja omladine i što više ljubitelja dobre knjige!

(Novi Behar 1. novembar/studeni 1927.)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register