Kozice - selo po svijetu rasutih
31. jan 2014. | Širi zavičaj | Autor: Ž. Janjić | Pogledano: 3248 puta
Još 1477. turski izvori spominju Kozice - "kao pusto selo". Opustjele su Kozice, to je se još pouzdanije zna, i kada su 11. i 12. juna 1992. iz njega izbjegli Srbi preko Brštanika, najčešće prema Berkovićima...Nije se bježalo po sistemu "sveži, pa bježi", ali opet nije se dosta vrijednog moglo izvući, niti sve stati u zavežljaje... Samo je Saveta Šakota ostala u selu. Koji dan kasnije, kažu, ubijena je u svojoj kući...

Pet godina poslije, u pratnji SFOR-a, četrdesetak pretežno starijih ljudi i žena, stiže u prvu posjetu selu na trinaestom kilometru zapadno od Stoca, na sjevernom dijelu Dubravske visoravni. Svi objekti za stanovanje su spaljeni, četiri - pet kuća minirano, pomoćni objekti uništeni, vinogradi i njive u korovu... Zatiču pustoš, kao u onom davnom srednjovjekovnom turskom opisu. A priče niču, sjećanja se bude, kazivanja kreću - i učvršćuju u namjeri, jednog od najmlađih u grupi, Željka Šakotu, da svu tu buru istorije, seobe, bježanije, stradanja, zabilježi i ostaviti još mlađim  rasutim kozičkim pokoljenjima, ma gdje ona bila.

- Prvi put sam, u stvari, na ovu pomisao došao vidjevši da u kapitalnoj knjizi Jefte Dedijera "Hercegovina" nema ni retka o našem selu i kad sam potom još pročitao jedan uzgredni zapis o Kozicama Danila Šotre (oca poznatih slikara Branka i Milene Šotre), koji je sačuvala njegova kćerka Rajka. Pred sami rat počeo sam da se zanimam i "kopam" po lozi Šakota, gdje ih je dosta s istim imenima, ali im se dodaci prezimenima razlikuju, pa su jedni Zekići, drugi Kodžobašići, treći Jovići... Sve tako do devet  priimaka. Predamnom se, kroz ta kazivanja, otvarao jedan zanimljiv, a neopisan svijet; jedna zanosna hronika ovog stolačkog sela koju sam dobrano popisao, ali, evo, još nisam uobličio - priča mašinski inženjer, Željko Šakota, koji se poslije prestanka rada bilećke "Jugomontaže", gdje je kraće vrijeme bio zaposlen, vratio u rodni kraj.

Mnogi dragi sagovornici su mu pomrli kao izbjeglice i raseljena lica, poput sjajnog usmenog pripovjedača Milosava Šakote - Zekića, šereta i zafrkanta Slavka Šakote - Jovića, posljednjeg kozičkog svirača na diplama Đoke Šakote - Kodžobašića... Ali on će, ističe, njihove priče i portrete, jednom "useliti" u zajedničku knjigu - i tako ih vratiti Kozicama, Kozičanima - svima koji su ih poznavali i voljeli. Podsjetiće ih, usput, na davne migracije s početka prošlog vijeka, kada je petnaestak Kozičana otplovilo na rad u Ameriku, pa na migracije između dva svjetska rata kada su selili na Kosovo, u Vojvodinu, "ali i državne službe po svim jugoslovenskim krajevima", onda sve (industrijske i školske) migracije poslije Drugog svjetskog rata, pa one poslije ovog posljednjeg: u kojima se više od 80 odsto visokoobrazovanih Kozičana skrasilo u Srbiji, uglavnom u Beogradu.

Vodeći nas kroz Kozice, Željko Šakota podsjeća da su ovdje rođena i dva medijski poznata čovjeka, beogradski reditelj Zdravko Šotra i zagrebački kviz-majstor Lazo Goluža.

- Lazo Goluža je rođen baš gore u zaseoku Kapovine, gdje ja sada živim sa ocem Milenkom i majkom Nadom. Dolazio je kod rodbine, u našem susjedstvu, prije rata.

Zdravko Šotra rođen je ovdje, 13. februara 1933, u zaseoku Dudovine, ali je njegov otac Đorđo poslije sa porodicom odselio na Kosovo. Međutim, pamtim kao dijete, kad je u Hercegovini snimana serija "Brisani prostor" u Kozice su došli glumac Velemir - Bata Živojinović i reditelj Šotra. I odsjeli su u toj staroj Šotrinoj kući. Ona je danas, nažalost, u ruševinama...A meni je to onda bio veliki događaj, da vidim ta dva čovjeka u mom selu - kaže Željko Šakota.

- Odavde je bio porijeklom, premda je rođen u Čapljini, Slobodan Šakota, šef kabineta Aleksandra Rankovića. Pao je, doduše, prije njega, prije Brionskog plenuma...Slobodanov otac  bio je suvlasnik jedne od najjačih ortačkih firmi u Hercegovini. Zvala se jednostavno "Šakota - Šotra - Đurović", pamte je i sada po tome što je između dva svjetska rata kupila cio jedan kineski brod porcelana i rasprodala ga Hercegovcima po neshvatljivo niskim cijenama.

Kineski brod bio  je otplovio u SAD, ali se vraćao neobavljenog posla, jer tamo je u ono doba harala recesija, pa američki trgovci nisu imali ni novca, ni interesa za porcelan! Ko bi rekao, a, eto, tako je bilo - ono što nekad nisu mogli kupiti Amerikanci kupili su Hercegovci!!!

I tako, pričajući o planovima za buduću knjigu, Željko nas  vodi kroz selo i kozičko sadašnje vrijeme: samo u 17 kuća zatičete nekog na konaku, otprilike 35 ljudi! Uglavnom stariji. Najstariji među njima su 89-godišnji Drago Pudar i njegova 85-godišnja supruga Desanka; žive sa sinom Dobrom i nevjestom Verom. Već četvrtu godinu Drago Pudar ništa ne vidi:

Sve drugo mi je dobro - kaže. - Samo, moj sinko, u očima mrak... Ne bih znao ni da je sunce, da mi ne kažu, i da me ovako ne grije...Ne radim ništa, samo čekam "onog gore" da me uzme k sebi... I u ovoj mojoj tami prisjećam se Kozica od prije rata: pedesetak kuća, 180 stanovnika; sve bilo zaposleno u firmama, sve popodne radilo na kućnim imanjima. Imalo se, moglo se, nije bilo nezaposlenih. Najčešće smo uzgajali duvan, grožđe, smokve, trešnje, lubenice, paprike... Eh, grožđe! Kozička žilavka sa starih trsova je gorjela; gledao sam to ovim očima, koje, evo, sad više ništa ne vide! A Željko ti je sigurno pokazao da se odavde vidi sve - od brda nad Makarskom u Hrvatskoj do Leotara nad Trebinjem! Meni je sve to sad džaba, zaludu...

Selo ima i tri momka. Sem našeg sagovornika Željka Šakote, još dvojicu Šotra: Momira i Milimira - zvanog Car. Rade na svojim imanjima, nikakvom stalnom zaposlenju se ne nadaju, jer "u Stocu rade samo državne službe, poneki ugostiteljski objekat i trgovačka radnja; nijedna fabrika ni ozbiljnija firma". Mlađi, koji su u ratnim i poratnim godinama otišli u Beograd i dalje računaju na pomoć od roditelja povratnika u Kozice, koji su pretežno penzioneri i obrađuju dunum - dva zemljišta. I lani su im odavde ti starci, autobusima iz Mostara i Trebinja, što u voću i povrću, što u novcu, poslali barem 80.000 maraka!  A zauzvrat, kažu, oni će im otud dođu na ljeto...To jedina lijepa migracija u ovim sumornim vremenima, koja ide od gradova ka Kozicama. Kao što je i ljeto jedino godišnje doba kad se ovo, pretežno srpsko selo,  bar nakratko podmladi i oživi...O svemu tome će Željko Šakota će, kaže, zapisati ponešto. Ne bude li para da se knjiga objavi, dići će je na internet, "da je vide svi Kozičani po bijelom svijetu"...

(MojaHercegovina.com)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register