Kupus zvani raštika
3. apr 2013. | Fauna i flora | Autor: Dž. Obradović | Pogledano: 2656 puta
Poput luka, u kupus je bio poguban za siromašnu i posnu borojevićku zemlju. Kakve je strašne i proždrljive žiletine znala imati ta biljka! Nisu joj bile ravne ni orlove kandže. Nisu ga bez razloga pojedini borojevićki domaćini zvali zelenim razbojnikom (pri tome se, dakako, nije podrazumijevala nikakva nacionalna konotacija!)

I još jedna napomena, kojoj je cilj da pojasni neprijateljski stav Borojevčana prema kupusu i njegovom izrabljivačkom i bezobzirnom odnosu prema njihovoj sirotoj pjeskulji. Oni su, naime, u pravi kupus ubrajali samo raštiku, osobenu sortu kupusa koja raste pretežno u Hercegovini i Dalmaciji, a ta može narasti i do čitav metar u visinu. Toliko joj otprilike i korijen urasta u zemlju, što samo po sebi upućuje na neprimjerenu grabežljivost ove biljke prema tlu na kojem raste.

Pa ipak, Borojevčani nisu mogli ni zamisliti svoj život bez kupusa. On je imao značajno mjesto u njihovoj ishrani, pa su mu opraštali proždrljivost i bezobzirnost. Znali su koliko zelena raskoš ove korisne biljke doprinosi očuvanju njihovog ionako solidnog zdravlja i koliko blagotvornoutiče na rast njihovog brojnog podmlatka. Usto, kupus je, za razliku od nekih drugih vrsta povrća, znao baš onako lijepo i otmjeno izrasti, pa se često doimao kao ukrasna biljka. To se posebno odnosilo na "pravi" kupus, tj. raštiku, koji je izgledom podsjećao na stasite borojevićke momke, što je, mora se priznati, bila vrijednosna mjera sklada i ljepote. Utisak otmjenosti i privlačnosti bio je još upečatljiviji kada bi raštika procvijetala, jer je njezin cvijet bio oličenje ljupkosti i životne osebujnosti.

Rekosmo kako su sve ostale sorte kupusa za Borojevčane bile tek puki surogati ili, da se izrazimo literarno, epigoni raštike. Tek nešto značajnije od obične travuljine kakva je rasla po okolnim ledinama, a koja najčešće čak ni hajvanu nije bila zanimljiva. Kupus s glavicom je bio glavati kupus i taj mu se atributprišivao s izvjesnim nipodaštavanjem i pogrdom, kao kad bi se za krupna, glavata i ne baš bistra čovjeka kazalo: glavonja. Kelj je služio kao hrana za steone krave protovke, a karfiol i keleraba se nisu ni sadili.

Ne bi se baš moglo reći kako im kalja od glavatog kupusa nije prijala, ali su je borojevićke stopanice pravile urijetko, i to obično za kakav sobet, kada je trebalo mnogo hrane, a i bila je ukusnija ako bi se kuhala naveliko. Rijetko se, međutim, dešavalo da neka od njih napravi sarmu od kiselog kupusa, jer Borojevčani nisu voljeli kiseli kupus niti hranu od njega. Teško je objasniti zašto, možda stoga što su preko zime imali dovoljno svoje raštike, a sarma od kiselog kupusa i japrak od raštike dvije su posve različite stvari. Pretpostavljati sarmu japraku značilo je odsustvo dobrog ukusa.

Uzalud je Borojevčanima bilo objašnjavati kako je čak i slavni moreplovac James Cook na svojim brodovima imao i poneku bačvu kiselog kupusa - radi spriječavanja skorbuta i liječenja viška mahmurluka. Njima je glavati kupus - i sirov i kiseo - bio nezanimljiva i nepoželjna biljka. "Da je dobar, onda bi zec bio kolik magare!", govorili su, a onima koji su ih namicalina specijalitet zvan "pita od kupusa" govorili su: "Neka ti je ćaća jede!" Njima je bilo milije čuti kako je još rimski car Dioklecijan uživao u blagodatima raštike i kako ju je čak i sam uzgajao na svom splitskom posjedu. Po tome su zaključivali kako je to bio mudar i ozbiljan čovjek, jer je znao šta valja i oko čega se isplati pozabaviti.

Pa ipak, nije odveć teško razumijeti razloge naklonosti i velike ljubavi Borojevčana prema raštiki. Bila je to, naime, oduvijek sirotinjska biljka, durašna, žilava i nenametljiva, kakvi su bili i oni sami. Voljela je lahku i pjeskovitu zemlju izloženu suncu, ali joj ni voda nije bila mrska. Međutim, kad bi pricvrljilo i prisušilo, mogla je mjesecima durati bez i kapi vode. Šćućurila bi se i umehlunila, pa bi neupućen čovjek rekao kako je i najsićušniji dah života iščilio iz njezinog kvrgavog korijena. Ali čim bi prve kapi kiše poškropile žednu zemlju, budila bi se iz obamrlosti i drijemeža, razlistavala svoje smežurane listove i požudno upijala spasonosnu tečnost. Začas bi se preobražavala, a raznježeni i zadovoljni domaćin bi, gledajući je tako bodru, živahnu i razdraganu, dobrodušno i sa odobravanjem dobacio: "Srknulo se malo kišice, a?!" 

Isto je tako uspijevala preživiti čak i najžešću hercegovačku zimu, darujući Borojevčane dragocjenim zrncima svog promrzlog zelenog ruha, a kad bi granulo proljeće, razbuktala bi se i razgoropadila, pa ti se više nije trebalo plašiti oskudice niti slabokrvnosti.

Toliko o kupusu, mada bi se o njemu, a pogotovo o raštiki, moglo pisati nadugo i naširoko. Jer raštika je zanimljiva i korisna biljka, čista, čališna i jedinstvena, pa ako neka od biljaka ima kakvu biljnu dušu, onda je besumnje ona ima.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register