Mirsad i Mate (6)
22. mar 2014. | Historija | Autor: Jasminko Šarac | Pogledano: 1479 puta
U uobičajenom smislu, dakle na jednom svakidašnjem nivou, čekala se razmjena. Pretpostavljalo se da ćemo za nekog biti razmijenjeni, bilo za civile ili vojnike HVO-a. Hegel bi često govorio i to se kasnije obistinilo, da nikakve razmjene neće biti nego ćemo naprosto biti pušteni na kraju rata. 

''Izlazite i da vas ne gledam više'' - dočaravao bi Mustafa atmosferu mogućeg dobrovoljnog puštanja bez razmjene. Kao i uvijek kada bi on govorio drugi bi zamišljeno mahali glavama. 

Razgovarajući sa logorašima ponekad bi ih tješio izmišljenim pričama o skorom puštanju. Od stražara bi se ponešto načulo a fantazija zatočenika bi od banalne priče isplela mrežu razloga za trenutno oslobađanje. Bilo je jako depresivnih ljudi na ivici samoubistva ili ludila a neki su se zaklinjali da bi se još davno objesili samo da imaju konopac. Pojedinci bi noću gorko plakali nastojeći to sakriti od drugih, ali po prirodi stvari uvijek neko vidi. Bile su to mučne i teške slike, suze i glasni jecaji, beznađe bez kraja. Ošišani do gole kože bili smo slikom i prilikom pravi robijaši. Većina je iznemoglo buljila u prazno brojeći minute do ručka. 

Upravnik lično je nadgledao šišanje jer su se uši odavno pojavile i zahvatile cijeli logor. Ležeći jedni pored drugih ''kao sardine'' logoraši bi ih vadili iz kose i gnječili noktima. Usne jezivo iskrivljene a lica ukočena kao maske, osmjeh očajanja. Svrab je također bio raširen a crvenilo po koži se moglo vidjeti kod svih. Šuga. Gologlave ošugane prilike u poderanoj odjeći, sablasti što tumaraju u mračnom tunelu bez kraja. Užas.

Logorska vlast je uskoro podijelila po dvije bočice bijele vode za liječenje svraba na svaki hangar ali to ni izbliza nije bilo dovoljno pa je većina nemilosrdno nastavila guliti vlastitu kožu. Kao i uvijek, Mustafa je gunđao protiv nepravde zanoseći se pretpostavkom da je bijela voda zatrovana, te da će se to u budućnosti odraziti na naša pluća. I to dvadeset godina kasnije. 

Da bi se napravila predstava pred Crvenim Križem vlast je počela dijeliti lijekove. Donesena je nakakva prljava kutija sa tabletama a jedan (od prije rata) medicinar određen je da ih dijeli po potrebi. To je rađeno otprilike i od slučaja do slučaja jer je tabletama bio istekao rok i bile su polomljene i izmiješane. Logornik je sugerisao redovito i savjesno uzimanje lijekova. Bio je to jedan u nizu njegovih karakterističnih ispada, otvoreni podsmjeh jednoj velikoj patnji i niko se odavno nije obazirao na njegove upadice. No, svi smo se pravili kako pažljivo slušamo, naizgled uvjereni u njegovu neupitnu mudrost.

''Pokušaj ostati živ'' - tješio bi medicinar najteže bolesnike i sam nastojeći ostati priseban, bilo je to sve što je mogao. Samrtnike bi gledao pravo u oči i tamni prodoran pogled kao da je pružao određenu utjehu.

Pojavila se i dizenterija i prijetila epidemijom. Jedan mladić je bio na samrti ali se nekako oporavio i preživio. Ostali su se dovijali kako su znali i umjeli.

Od Dominike i Nikice su redovito stizali paketi sa hranom i lijekovima a jaknu koju mi je Nikica poslala u logor koristio sam još nekoliko godina.

Mnogi Hrvati su pomagali zatočenicima i ubacivali hranu i odjeću pa čak pojedine ljude izvodili na kupanje i okrijepu svojim kućama. Bijahu to veliki gestovi u dobu jednoumlja kada je svaka pomoć neprijatelju predstavljala veliki rizik. 

Čekali smo kraj rata.
 
(nastaviće se)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register