Mirsad i Mate (8)
23. apr 2014. | Historija | Autor: Jasminko Šarac | Pogledano: 1613 puta
Izlasci na rad bivali su sve češći. Logoraši su mahom priželjkivali odlazak na radilište iako bi se vraćali umorni a ponekad i pretučeni. Jer, dnevna svjetlost i svjež zrak bijahu prava blagodat a na radu se i jelo i pilo do mile volje. Ali, bilo je to samo iz nužde jer gladan čovjek ne može kopati rovove pa su vojnici bili prinuđeni davati hranu koje su ionako imali u obilju. Konzerve su dijeljene šakom i kapom, a pojesti cijeli hljeb za jedan obrok bijaše uobičajeno. Na ovaj način su neki zarobljenici dobili na kilaži.

U međuvremenu je počelo ''pisanje'' za inostranstvo, što znači izjašnjavanje onih koji žele otići iz zemlje. Komadant logora je bio tvrdo uvjeren da se takvi nikada neće ni vratiti, pa bi nam sugerisao da idemo vani, daleko od ratnog pakla. Izlaganje tamošnjih prilika bijaše ''vizionarsko'' i bezuslovno istinito. Na Zapadu je posao i s poslom novac a sa njim sve ostalo. Kuće, automobili, luksuz. Jednom rječju, uživanje svih vrsta koja su nam na dohvat ruke. 

Većina ljudi je ipak htjela izići na lijevu obalu Mostara te se spojiti sa svojim porodicama. Nostalgija bijaše odviše jaka da bi tek tako mogla biti pobijeđena.

Nakon nekoliko dana, oni koji su se izjasnili za odlazak u inostranstvo prebačeni su u posebni hangar, u ''jedinicu'', gdje su imali više hrane i čak izvjesnu slobodu kretanja unutar logora. Nije se radilo o nagrađivanju pomenute skupine već o kažnjavanju nas ostalih, pošto smo se mi, kako je upravnik potcrtao, izjasnili za odlazak na stranu neprijatelja, a to opet znači da ćemo i sami postati protivnici, s puškom ili bez nje.

Mate je također otišao u jedinicu i ponovo postao Mirsad, jer novi identitet više nije bio potreban. Skinuo je ogrlicu sa križem i svi su ga ponovo zvali naprosto Vitez. Možda je čak naprasno zaboravio šta je bio i zašto je bio?!

Od onih koji nisu htjeli ići vani, mi (tada) mlađi od 35 godina smo prebačeni u logor heliodrom kod Mostara. Krajem marta 1994. godine pušteni smo na slobodu. Pronašli smo svoje porodice. 

Saznao sam da je Kolet u Ruandi (jer je u međuvremenu tamo izbio rat) te sam joj pisao. Javila mi se razglednicom koju još čuvoam, kao što čuvam i tako nježno sjećanje na nju.

Amerikanci su na kraju zaustavili rat i na tome im trebamo biti zahvalni, jer bi se bez njihove pomoći u Bosni i Hercegovini možda još i danas pucalo.

Gabela je sada pusta i prazna. Ali, Matin duh ostao je lebdjeti iznad ukletih hangara. Možda čekajući nekog drugog Mirsada.

(kraj)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register