Mušmula
14. apr 2013. | Fauna i flora | Autor: Ale Puzić | Pogledano: 3537 puta
Eriobotrya japonica, japanska mušmula, nešpola ili, jednostavno, mušmula je zimzeleni grm iz porodice jabuka porijeklom iz jugoistočne Kine. U Japanu se uzgaja već više od hiljadu godina, a odavno se udomaćila i u Indiji, Južnoj Americi i na Mediteranu. Spominje se u drevnoj kineskoj književnosti, a u portugalskoj literaturi se spominje još prije velikih geografskih otkrića. Iako spada u suptropsko voće, mušmula jednako dobro podnosi  niske temperature (do -12°C) i dugotrajnu sušu, ali je osjetljiva na jak vjetar. 

Stablo mušmule, koje obično dostigne visinu 3-6 metara, krasi bogata i široka krošnja, čvrste grane i zeleni mesnati listovi obrasli dlačicama. Cvijeta od oktobra do decembra kada ostale biljke uglavnom miruju. Cvijetovi su bijeli, ugodnog, pomalo egzotičnog i slatkastog mirisa. Plodovi zriju u rano proljeće, žuti su ili narandžasti i najčešće su ovalnog ili kruškastog oblika, promjera 3-5 centimetara. 

Plodovi mušmule se najčešće konzumiraju svježi, a, zahvaljujući visokoj koncentraciji voćnih šećera, koriste se i u pripremi marmelada, sirupa, voćnih salata i želea. U tradicionalnoj kineskoj medicini sirup mušmule se koristi za ublažavanje respiratornih tegoba.

Ne tako davno, stablo mušmule krasilo je većinu stolačkih avlija, bar onih u koje sam kao dijete imao pristup. Po načinu na koji je bila smještena u prostor, onako "na prvu", jasno je da su naši stari ovu biljku gajili više kao ukras a manje kao voćku. Jer ova je istočnjačka dama sa svojom zelenom krošnjom neobičnog oblika koji podsjeća na kišobran, elegantno izduženim listovima, granama koje se razvijaju pod čudnim uglovima, mirisnim bijelim cvjetovima i egzotičnim slatkim plodovima sa blagim citrusnim okusom, zasigurno, i jedno i drugo. Za razliku od šipaka, smokava, trešanja, dunja i ostalih voćaka koje su se sadile po rubovima bašči ili iza kuća, mušmule su, uokvirene hadžibezima, ružama, katmerima i zumbulima, rasle na počasnim mjestima, tik uz visoke zidove, ispred hajata i pored kapija. Kao ponosno svjedočanstvo dobrog ukusa starih Hercegovaca pričale su priču o nekadašnjem bogatstvu i statusu, kulturi stanovanja i kozmopolitizmu.

I u našoj avliji bila je mušmula. Majka Safa ju je spominjala dok bi nam u zimskim večerima pričala priče o našim starim. Jednom sam upitao kako to da je sad nema. Majka me nekako čudno pogledala preko naočara koje su joj uvijek stajale navrh nosa dok bi heklala i kratko rekla da je mušmula bila stara i da se osušila. Zatim se kratko nasmiješila i nastavila heklati. Nastavila je i pričati ali je, nakon što sam je prekinuo, njena priča nekako postala tužna. 

Šta se stvarno dogodilo sa našom mušmulom saznao sam nešto kasnije i to sasvim slučajno. Kao i većina dječaka, nisam gajio naročitu sklonost prema slušanju razgovora odraslih, naročito kada je riječ o onima ženskog roda. No, moja starija sestra ovu vrstu zabave nije propuštala ni za živu glavu. Sa vidljivim užitkom je slušala razgovore koje je mati uz kafu vodila sa svojim prijateljicama i od te je prakse nisu mogli odvratiti ni majčini ljutiti pogledi usmjereni čas prema njoj, čas prema prema vrhu kredenca gdje je stajala šipkova šipka "žitkulja", niti redovni degeneci nakon što bi gošće otišle. I tako, jednom, dok sam se igrao pod hajatom a mati u susjednoj sobi imala društvo, krajičkom uha uhvatio sam riječi jedne od naših komšinica. Pomenula je našu staru mušmulu što je rasla uz visoki zid na sjevernoj strani avlije, kazala kako se sjeća da se osušila par mjeseci nakon što je poginuo moj otac Mustafa, te na kraju promrmljala još nešto nerazumljivo. 

Dok je govorila, glasovi u sobi  su se utišali, a ja sam pomislio kako je ta naša mušmula bila baš neka pametna biljka i uz to i neobično odana budući da je, kako sam to tada shvatio, presvisla od tuge za mojim ocem. Uglavnom, nakon tog događaja, neko vrijeme sam stabla mušmule u komšijskim avlijama posmatrao sa više pažnje i poštovanja. 

Kako je prolazilo vrijeme, i dok sam se sa mušmulom susretao uglavnom u rano proljeće kada bi mi neka od dobrodušnih nena iz komšiluka, nakon što bih joj iz prodavnice donio neku sitnicu, ponudila da se počastim slatkim plodovima, u mojoj dječijoj svijesti počeo je rasti zametak nove priče. Pomalo neobičan i stidljiv, hraneći se pokojom škrtom riječi koju bih pročitao u glasovima odraslih, rastao je sporo dok su se avlijski zidovi, sokaci i mušmule smanjivali u mojim očima.

Priča koju sam na kraju uspio sklopiti glasi: Stablo mušmule u blizini kuće donosi nesreću i to ne bilo kakvu već nesreću koja se tiče "muške djece", stoga ga svaki ozbiljan domaćin, ako to već nije učinio, čim prije treba ukloniti iz bližeg okruženja. Međutim, u kakvom se obliku ta strašna nesreća manifestuje, nažalost, iako sam se svojski trudio, nisam uspio dokučiti. 

Na kraju sam posegnuo za spekulativnom metodom. Pošast zvana mušmula očigledno je bila selektivna, dakle curice su bez bojazni mogle rasti u njenom hladu. Ali, u kom je obliku blizina mušmule mogla djelovati na dječake i koja je to golema nevolja moje mirne i dobrodušne komšije i sugrađane pretvarala u mračne dželate naoružane sjekirama i pilama? Da li su u pitanju neke strane i teško izlječive bolesti čudnih naziva? Da li nesreće koje su nas sporadično pogađale imaju veze sa mušmulom (napad Hatine krave, pad sa Hamama, istrčavanje pred automobil u pokretu, nabijanje na gelendere na džamijskom zidu...) i da li dječaci izloženi njenom dejstvu vremenom postanu "ženskonje"? 

Pitanja su se gomilala a odgovor uporno izmicao i naposljetku sam odustao. Odrastao sam i ne sluteći kako mušmula polako gubi bitku.

Završni udarac došao je neočekivano. S prvim eksplozijama granata u stolačkim mahalama, gradom je prostrujala bizarna priča kako mušmule, ustvari, "privlače" te prve vjesnike strahota koje će uslijediti. Reakcija je bila odlučna i "učinkovita", brza poput novih riječi sa radija koje su munjevito osvajale sve veći prostor u našem vokabularu. Elegantna istočnjačka ljepotica nije izdržala posljednji plotun primitivizma, neznanja i sujevjerja. Nestala je iz naših avlija gotovo preko noći. 

"Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje." - zapisao je Selimović završavajući posljednje poglavlje "Tvrđave". I zbilja, ima li u nama makar zrno bojazni da ćemo i na nove naraštaje nakalemiti istu onu glupost, naivnost i lakomislenost zahvaljujući kojima su, uz štošta drugo, stradale i stolačke mušmule?

Možda bi nas takve strepnje oslobodila neka mlada stabla mušmula u našim avlijama.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register