Nepodnošljiva lakoća nogometnih mađioničara
24. mar 2013. | Sport | Autor: M. Tomaš | Pogledano: 1209 puta
Katkad treba pustiti da se dojmovi slegnu, prespavati euforiju ili je proputovati kako sam ja igrom slučaja učinio nakon pobjede protiv Grčke. 

Riječani su već uveliko slavili pobjedu Hrvatske protiv Srbije(u kojoj je, btw, Igor Štimac trenerski porazio Sinišu Mhajlovića) kad sam potpuno sam sjeo na riječki Korzo i našao stabilan livestream prijenos utakmice BiH - Grčka na prijateljevom I - phoneu. 

Vjerujem da je rijetkim trijeznim prolaznicima to mogla biti vrlo čudna scena: muškarac u srednjim tridesetim sjedi na ulici ispred ulaza u Palach, nervozno puši cigarete i držeći telefon na krilu nešto mrmlja, mršti se, trza i osmijehuje, a tri puta je tijekom tih stotinjak minuta i skočio na noge i trčao kratke dionice derući se u slavu nekakvih majstora. 

Čini se da smo potpuno bespotrebno strahovali od utakmice protiv Grčke. Ali lako je naknadno biti pametan. Toliko puta nam je falio onaj mali korak do uspjeha da smo naprosto postali previše oprezni. A možda je upravo to i dobro, možda zbog toga ne podcjenjujemo protivnike niti precjenjujemo vlastite mogućnosti. 

Čudno mi je kad je bilo što vezano uz ovu zemlju racionalno, ali ispada da racionalno radimo ono zbog čega se počesto gubi razum - a to je nogometna igra. Sad i ja dijelim strah Safeta Sušića, pomalo me brine ovakvo demonstriranje nogometne moći. I to bez Miralema Pjanića u ekipi.    

Dati tri gola reprezentaciji Grčke može samo ozbiljno moćna nogometna momčad. Istu tu momčad možemo nazvati moćnom pogotovo iz razloga što su sva tri gola postignuta Grčkim nogometnim oružjem - iz prekida. 

A kad se uzme u obzir činjenica da je to učinjeno bez tučnjave, uz samo jedan dobijeni žuti karton, onda više ni epitet moćne ekipe nije dovoljan. A onda, u cijeloj toj situaciji imate još i onu melodramatičnu scenu u kojoj ozlijeđeni kapetan odbija napustiti igru. Sve to su stvari koje će mnoge od nas navesti da zaključimo kako je nogometna selekcija BiH odigrala možda i najbolju utakmicu u svojoj povijesti. 

NIšta, doduše, još uvijek nije gotovo, ali tko nas sad može ubjediti da nam put prema mundijalu u Brazilu nije otvoren. S magistralne ceste za Brazili uključili smo se na četverotračnu autocestu. 

Već neko dulje vrijeme šaljemo Zvjezdana Misimovića u staro gvožđe. A, kako je i sam rekao, njemu je tek 31 godina. Iskustvo je na njegovoj strani, a čini se kako je u sebi ugasio neke vatre na kojima se pekao i kako konačno nogomet igra potpuno rasterećeno. 

Protiv Grčke nismo gledali dobrog starog Zvjezdana Misimovića, čini mi se da smo imali priliku vidjeti nekog novog, zrelog Misketa koji nas neće samo gurati u euforiju već će i znati smiriti strasti ili, kako se to već kaže: stati na loptu kad je potrebno. Ni to što je očajno izveo jedanaesterac ne može pokvariti odličan dojam koji je ostavio. 

Ne znam jesu li Grci bili paralizirani, ali način na koji im je veza Misimović - Džeko uvalila dva gola činio se toliko laganim da bi neupućen posmatrač mogao zaključiti kako se radi o nekakvoj trening utakmici. A nije bilo lako ostaviti takav dojam, ta lakoća je tek optička varka nogometnih mađioničara. Treba li onda išta više reći o igri Edina Džeke? Ne treba, jer, naprosto, ne valja pretjerivati. 

Ja vam, na primjer, jako volim igrače poput Mensura Mujdže. Nogomet koji on igra nije spektakularan, ali na njega se uvijek može osloniti i točno znate da nikad neće podbaciti. Sličnu stvar možemo reći i za Adnana Zahirovića koji igra na vjerovatno najodgovorniju poziciju. O tome kakvo srce od kapetana imamo ne treba trošiti riječi. 

Prespavao ja ili proputovao euforiju ne mogu a da ne ustvrdim da ovaj put ama baš nitko nije podbacio. Ej, dali smo Grcima tri komada, a, pri tome, mi smo zapravo igrali doktorsku utakmicu na defenzivnom planu. A kad je tome tako onda morate posebno čestitati stručnom štabu. 

Dopustite mi samo još i da smjelo kažem da uopće nismo svjesni da na golu imamo jednog od najboljih europskih golmana.  Šteta da Miroslav Stevanović nije pospremio onu posljednju šansu koju smo imali na utakmici. Ali ta je šteta teorijska. Praktične nema. 

Gol koji smo primili nisam ni vidio. Taman mi stream zaštekao. Dovoljno je da samo pomenem da se to dogodilo. A možemo se praviti i blesavi, ignorirati taj gol jer on ne mijenja činjenicu da smo razbili jednu od najtvrđih nogometnih momčadi na svijetu. A onda još saznamo da su i Slovaci izgubili dva boda na domaćem terenu. Jel se to nama konačno poklapaju neke stvari? 

Teško mi da povjerujem, ali tko me jebe kad ne znam naprosto biti sretan, a trebao bih. Nogomet bi nas i trebao radovati. Pogotovo ovakav kakav igra naša momčad u posljednje vrijeme. 

(zurnal.info)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register