O dobroti don Stjepana i Hajdarovića
12. mar 2013. | Mir i dobro | Autor: Nikola Buconjić | Pogledano: 1833 puta
Prenj je selo od Pješevca jugozapadno, a udaljeno oko pola sata. Prenj ima kršćana, hrišćana i Turaka, nu kršćani su brojno ponajjači, pa imadu i lijepu crkvu. Župnikom je u ono doba bio don Stjepan Putica, čovjek okošt i vazda ozbiljan, a prema svakome dobar i prijazan. Mnogo se turskoga svijeta za vrijeme boja našlo kod don Stjepana, a on je otvorio širom vrata svoga stana i crkve, te se sve napunilo svijetom.

Kad je top sa Aladinića odnio jedan dio ugla kule Kovačića, udaljene od crkve jedva deset časova, naredi don Stjepan da se neprestano zvoni zvonom na crkvi,  jer je znao da od Turaka Kovačića nitko nema među ustašima. Glasom je zvona spasio kulu i obranio okolo sebe sakupljeni narod, pošto na glas zvona nije više nijedno topovsko zrno poletilo na Prenj. 

Don Stjepana su Turci uvijek štovali i priznavali, kako prije ustanka tako isto za ustanka, a imenito pak poslije boja radi njegove dobrote učinjene narodu islamskome. I njegovome su župljaninu Nikoli Milanoviću vazda Turci priznavali učinjenu pomoć Mustajbegovoj obitelji i ostalima. 

Koliki je strah bio ovladao pojedinim osobljem Rizvanbegovića na Pješevcu najbolje se odatlen vidi što je Abdibeg pobjegao na jednu stranu, a hanuma mu na drugu ostavivši nejaku kćerku Nazifu na Pješevcu, koju je spasio i roditeljima predao kasnije Halilaga Šehić iz Stoca, koji se onamo desio. Od Stočana se malo koji vratio živ sa Pješevca, koji god se dragovoljno pridružio ustašima; naprotiv su se svi vratili, koji su bili silom potjerani. 

Poginuo je i Dervišaga Hajdarović sa svojijem drugom Rizvanom Begzićem. Ne bi se moglo vjerovati da je u kući ovakvog risa uzgojeno i odraslo siromašno kršćansko djevojče, a istina je nepobitna. Dervišaga je imao brata Mehagu i dvije sestre. Ocu im je bilo ime Zukan, a zvali su ga Zukan-spahija. Imao je kmetova u selu Čarićima. Jedan se kmet zvao Prčak. Po smrti mu ostane sin i kći Mara, posve nejaka. Nju uzme od brata joj Zukan-spahija u svoju kuću za sluškinju, uz pogodbu da je hrani i odijeva, te da je opremi ruhom ako joj se javi sreća za udaju. 

Mara je odrasla u domu Zukan-spahijinu i svu mu djecu uzgojila. Sva su je djeca za mala i kad su odrasla voljela kao majku, a ovo je bilo uzrokom da se nije htjela udavati ni ostaviti ih. Redovito je išla u crkvu svecem i nedjeljom. Dočekala je starost od preko 70 godina. 

Pred smrt je njezinu smjesti Dervišagin sin Omeraga, jedan od mlađih i uglednijih islamskih rodoljuba, u kršćansku kuću. Bolesnicu je oprskrbljivao svime što joj je od potrebe bilo. Mara je sproviđena po obredu kršćanske crkve. Snašav je smrt, Omeraga je kupio na nju ukopne haljine i podmirio sve ukopne troškove. Ovdje se nije obistinila riječ: kakav otac, taki sin, jer je sin svojom blagom naravi daleko nadmašio oca. 
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register