O Suli Repcu uz "Veležov" rođendan
26. jun 2013. | Sport | Autor: Marko Tomaš | Pogledano: 1340 puta
Lopta je letjela prema ivici šesnaesterca, poludesno. Desnokrilni napadač je skočio u zrak, primio loptu desnom nogom i onda, dok su još i on i lopta bili u zraku, istom je nogom proslijedio u suprotnu "devedesetku" protivničkog gola. Tako je jedan od najljepših golova koje je vidio u životu, a vidio ih je bezbroj, opisao profesor Roko Markovina. Igrač koji je postigao taj legendarni gol zvao se Sulejman Sula Rebac.

Postoje ljudi koji su od pristojnih gradskih klubova stvorili kultne klubove. Matt Busby je učinio to s Manchester Unitedom. Bill Shankly s Liverpoolom. Oni su oblikovali imidž kluba, stvorili temelje igre, osvajali trofeje, učinili klub velikim. 

Sulejman Sula Rebac nije bio te sreće da s Veležom osvoji trofej, ali upravo je on taj koji je od pristojnog prvoligaškog kluba stvorio tim čijoj su se nogoloptačkoj vještini divili diljem bivše države, a doguralo se jednom i do četvrtfinala Kupa UEFA. Rat je, nažalost, uništio djela mnogih velikih ljudi pa tako ni ovo Sulino nije ostalo pošteđeno vraćanja na početak. 

Baš kao i prije Suline trenerske ere, Velež je postao osuđen na prosječnost u BH Premier ligi. A teško da od BH Premier lige nogomet može pasti na niže grane. Osim, doduše, u niži rang natjecanja iste države. Kriv je rat, a krivo je i odrođivanje od vlastitog puta i od vlastitih legendi. Jebiga, ako kuća nema temelje ili ako barem nije naslonjena na kakvu stjenu od kamena "živca" prva će je kiša pomaknuti s mjesta. Tako je i Velež danas nakrivljena kuća na klizištu nogometne stvarnosti Bosne i Hercegovine čiji navijači tu i tamo ispod petokrake zvijezde nažvrljaju i grafit koji poziva na tjeranje Židova i Roma iz BiH.

Kako bi si olakšali tešku sadašnjost valja se napiti ili sjetiti bolje prošlosti. Pa baš kako navijači Liverpoola prizivaju duh Billa Shankleyja, tako sam se i ja, povodom Veležovog rođendana, odlučio prisjetiti baš Sulejmana Sule Repca, čovjeka koji je bio oličenje svega onog što možemo nazvati mostarskim. Sula je bio tipično mostarsko spadalo, nogometaš boem. Profesor Markovina se prisjeća da je u Hajduk prešao za par metara štofa koje je odmah poklonio prijatelju kako bi si ovaj sašio odijelo za vjenčanje, "da se oženi ko čovjek", kako je rekao Sula. 

Da, i Split je zapamtio velikog Sulu. Kao igrač, s Hajdukom je osvojio naslov prvaka države i u gradu iza sebe ostavio masu anegdota na kakve Splićani prije njega nisu baš bili naviknuti. Dugo je vremena još trebalo da jedan igrač Hajduka obuje Suline boemske cipele u gradu pod Marjanom. 

Igrom slučaj i ovaj novi belajbeg bio je igrač mostarskog Veleža, a zvao se i još uvijek se zove Blaž Baka Slišković. Velež je igrao šarmantan, raskošan i galantan boemski nogomet. Sula je svoj duh i duh svojih igrača ugradio u nogometnu igru. Veliki trener, možda i najveći s ovih prostora, Tomislav Ivić tvrdio je da je upravo Sula, a ne on, udario temelje modernog nogometa u bivšoj državi. 

Sjećajući se Sulejmana Repca prisjetio se i činjenice da je Hajduk kao aktualni prvak države pod njegovim vodstvom na gostovanju u Mostaru od Sulinih trupa primio pet lakih komada. Padao je, u Sulino doba, u Mostaru i tada veliki Derby County, kojeg je taman napustio legendarni Brian Clough. Igrala se osmina finala Kupa UEFA, a Derby je u Mostaru izgubio prednost iz prve utakmice. Bilo je 4 prema 1 za Velež. 


O Sulinom boemskom duhu najviše govori anegdota koju je za Slobodnu Dalmaciju ispričao Vladimir Geza Šenauer: "Bio je najveći zafrkant od svih. Volio je život, time sam ti sve rekao. Odlično je pjevao, ispočetka su to bile bosanske sevdalinke, ali je s vremenom naučio onda najpopularnije dalmatinske pisme, talijanske kancone. Jednom su u Turskoj on i Nikola Radović, koji je odlično svirao flautu, od deset sati navečer do šest manje kvarat u zoru zabavljali goste u baru. Nikola je svirao, Sula pjevao. 

Dobili smo Partizana u Splitu, odigrali odličnu utakmicu, a Rebac je naručio da ga ispred Doma Hajduka dočeka - kočija! Na "prednjem sjedalu” kočijaš i harmonikaš, na "stražnjem sjedalu” Sulejman Rebac. I - pravac Riva! Pa gori-doli po Rivi, konj kaska, harmonikaš svira, Rebac pjeva sevdalinke i dalmatinske pisme. A Splićani 'guštaju'! Možeš li zamislit tu sliku. Je nam bilo 'lipo'..."

E, moj Geza, je vam lipo bilo, a i nama s vama. Velež i Mostar su još uvijek tu, barem tako kažu zvanični podaci, ali, čini se, fali im upravo duh ljudi s kojima bi nam bilo lijepo, i pjevati, i gledati nogomet. 

(zurnal.info)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register