Ošanjski kenjac
14. maj 2014. | Kultura | Autor: Hamid Dizdar | Pogledano: 2016 puta
Vrućine su osvajale. Đurđevdan prošao i ljuljačke se poskidale sa košćela i bajama. Žita dozrijevala, klasovi klasali, bobice bujale. Makovi opružili vratove i zakikotali crvenim glavama u ječmu i raži.

Smokve se zgone u kasabu. Po desetak krotke magaradi, uprćene krošnjama i sepetima, prevaljuju svaki dan desetke kilometara. I grožđe se počelo pomalo šarati. Zacaklike se jagode na grožđu,pa grozdovi kao litrenjaci. To petrovka rudi. A trsovi puni. Godina ponijela. Biće berićeta. Naješće se selo.

"Ne isplati nam se goniti u kasabu", tuže se ljudi.

"Slabo se plaća."

Dok stjeraš u gradić, izgubi dan. A dobiješ desetak, dvadeset dinara za tovar voća.

A magarad neprestano prevaljuju put od sela do novca. Koliko je da je, dobro je. Potrebno je i to. Ne može se ni bez toga. Kupi čovjek šibicu, malo šećera i kafe, crkavice. Kupi malo duhana u trafici i ćata. Potrebno je i to, da se finansima zamaže oči.

"Od sve živine na svijetu", kaže Mujo Džanko, "navolio bih biti kenjac."

Drugi mu se smiju. Pitaju zašto baš izabra magare.

"E, to vam je, braćo, pulitika. Izabrah ga zato što on ima najmanje briga. Ali da vam i to kažem: ne bih pristao da budem ošanjsko magare. A evo, biva, zašto. Sva magarad u našim selima ne rade ništa, izležavaju se k'o paše po Stambulu. Ja odu u mjesecu jednom u mlin, ja ne odu. To im je vas posao. Jedino ovako, kad prispije voće, valja im se malo češće dizati. Pa ko, bolan, ne bi volio takav dembeluk i uživanciju? A što se kreće ošanjskijeh magaradi, e to ti je druga priča. Oni su, vala, baksuzi. Taman k'o i mi. Trefili se blizu kasabe, pedalj hoda, pa im valja svaki dan po jednom, ako ne i po dvaput, snijeti na sebi drva. Prodaju seljaci u kasabi."

"E, halal ti ćufte, Mujaga, to si dobro smislio!", smiju se seljaci.

"To još nije sve", žuri se Mujo, "Ima nešto još gore. Žalim ošanjsku magarad k'o samog sebe, Bog ih usrećio. Nisu se okotili pod sretnom zvijezdom, šta li? Gore im je proći kroz kasabu nego sve ostalo. Đe god se makni, okupi ih gradska balavčad i besposleni bakali iza tezgi. Potrče za njima, a svi u jedan glas viču: Rrrrccccc... rrrccc... A magarad udari u muku sa ono svoga jada i mučice. Stane ih rika i piska, a kasaba uživa."

Smije se Anica. Smiju se i ostali.

"E, pa kad je baš tako", dobacuje neko, "onda se upiši u koje druge, nemoj baš u ošanjske..."

"Rrrccc...rrrccc...", draži neko Muju.

Sve trešti od smijeha. A on, zakrvavljenih očiju, hvatajući se za kamenje, prijeti:

"Uša! Ušaaa! Svinje pogane! Pas vam majku..."

"Rrrcc..."

"Uša! Udariću ja, hoću bogami!"

Vrućine su sve više osvajale. Zemlja se sasušila i trave žutjele, dobivale neki otužan ton. Nestajalo vode u bunarovima i čatrnjama. Lokve se davno sasušile. Poslije došle zapare i žege, i svijet se grdno isprepadao.  Svak se bojao suše, zla najgoreg. Zmije se legle po kapinama i duvarovima, milile ispod kamenja i istrčavale pred prolaznike. Ujedale ljude, konje i goveda.

A strah se polako pretvarao u golemu žalost. Obistinjavale se bojazni i krvave slutnje dolazile prijeteći. Već četrdeset dana nije padala kiša. Sunce je iz dana u dan sušilo zemlju, travu, žita i duhane. Sjenke dudova i košćela sa račvastim granama igraju kao utvare po suhoj zemlji, stvrdloj kao kamen. Ni brežuljci se više ne zelene. Iz škrabotina lazi mliječar i suši se po vrežama.

Sve šapće: suša.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register