Polaroid blues
28. apr 2014. | Kolumne i stavovi | Autor: B. Čerkuč | Pogledano: 1402 puta
Neki dan sam preturao stare slike, radnja je to koja naiđe čovjeku periodično, kada mu se na vrh glave popnu pune ladice, pa odluči zavesti malo reda. Fotografije iz vremena dok smo još više slikali aparatom nego mobitelom, čak i onim aparatima s filmom unutra. Vrijeme leti.

I te slike, koje zapravo i nisu toliko stare, ali podsjećaju da neke stvari nestaju i blijede, drže uspomenu na jednu generaciju koja je nakon rata vjerovala da je najgore prošlo i da je opet došlo vrijeme živjeti . Na slikama prednjače osmijesi kakvih ima samo u optimista i onih koji uživaju u mladosti, ti dugotrajni studentski dani i noći provedeni po tko zna čijim sobama, po zadimljenim stanovima, imaš dojam da je čitava mladost ostala po tulumima, kafićima, zabavama, partijima.

Ali, demantija radi, ima na slikama i onih klasičnih studentskih prizora, fotografije romantike i uznesenja s djevojkama na sedmo nebo, hipičija u ponovljenom slučaju, prizori u kojima je uhvaćen dugokosi wannabe umjetnik i njegova gitara, klasična uspavana popodnevna poza s razasutim knjigama, veselo društvo na izletu u prirodi, nogometna utakmica u kojoj svaka ekipa ima više kose nego nekoć članovi Deep Purplea i Led Zeppelina zajedno.

Pa onda prizor dva mlađahna intelektualca na balkonu u trenutku liječenja rijetke dosade - sa šahovskom pločom i razbacanim pojedenim figurama između sebe i do njih jedna prazna boca konjaka i jedna tek načeta.

Slike punih pepeljara i ispijenih piva u trenucima razglabanja o tome je li život vječni veće prokletstvo od moranja umrijeti, slike rastvorenih omota kaseta i pokojeg CD-a, iza nas na zidu posteri Kurta Cobaina i Jimi Hendrixa, na jednoj slici na zidu je i ona mala narkomanka iz knjige "Mi djeca s kolodvora Zoo".

Nije bitno sad, neću više opisivati fotografije, ionako mi je važnije nešto drugo. Zapanjilo me je kada sam iz sfere živih boja i prizora mladosti s tih starih polaroida, Fuji filmova i AGFA zapisa, zastranio u čistu matematiku, prebrojao glave sa slika, sabrao, oduzeo i podvukao - 90 posto njih više nije ovdje! Ne u Mostaru, nego u Bosni i Hercegovini, gdje smo svi s tih slika rođeni! Čak većina nije više na prostoru one nekadašnje države! U samo desetak, petnaest godina, moja mladost je raznesena po svjetskim metropolama, zejedničke dogodovštine razvučene su na sve strane svijeta, a ovdje u meni čuči samo jedna velika praznina.

A tih devedesetih smo svi htjeli ostati tu, graditi život na temeljima poslijeratnog optimizma da gore ne može biti i da nakon onog pakla možemo samo nabolje. Nevjerojatni optimizam kasnih devedesetih vrijeme je kada smo intenzivnim životom sustigli izgubljene godine mladosti, pa je većina iz tog mog društva nešto crtala, pisala, svirala, glumila, igrala, čak se njegovao i čisti underground, pokušavalo se na razvalinama onoga što smo nekada poznavali stvoriti mikroklimu u kojoj će nešto iz nas opet procvijetati. Nazovite to mladalačkim zanosom, ali tad nitko nije ni u pijanskim raspravama spominjao de će ispaliti odavde. Imali smo dovoljno zahvalnosti prema životu što se nastavio i nije zauvijek stao u nekoj rupčagi, u nekom rovu, u nekoj masovnoj grobnici ili raznesen nekakvom granatom, da nismo postavljali nikakve uvjete. Samo par godina je trebalo da polako erodira čitav optimizam, jer nam nitko više ništa nije ponudio.

I onda smo jedan po jedan počeli nestajati - u potrazi za boljim životom, za nekim pravim razlogom optimizma, u potrazi za sigurnošću, odlazili su ljudi s mojih slika daleko odavde u zagrljaj tuđih zemalja, koje su počele grijati većom toplinom nego ova sunčana zemlja ovdje... Kako se koja opruga nakon rata i poraća opuštala, što je fino zapisao Faruk Šehić, te počela zauzimati mirnodopski položaj u kojem prednjače neka trezvena pitanja o egzistenciji i kvalitetu življenja, tako je shvaćala da ovdje nema mjesta za nju u izvijenoj, opuštenoj varijanti. Strop je nizak i zidovi stišću i teško je živjeti u skučenom prostoru koji ti ne dozvoljava da se protegneš, nego je stalni grč u pitanju.

U onom trenutku kada bi netko od nas stavio sve mogućnosti na stol i shvatio da je optimizmu kraj i da nam naša borba nije zapravo pripremila nikakav plan za dalje, jedina opcija postala je odlazak. I tako ja neki dan gledam sve te slike nakupljene na gomilu, sve dragi ljudi iz moje mladosti, a ja više ni s kim s tih slika ne mogu ni kavu danas popiti. Našli su sreću tamo daleko, u dalekoj zemlji, a mogli su činiti kremu društva ovdje. Mogli su, ali nisu. Jer što nam je ponuđeno u ovih skoro dvadeset poslijeratnih godina?

Što vrijeme više protječe svjesniji sam da zapravo ovdje nitko za nas nije imao plan što ćemo nakon što oružja utihnu. I ovdje je svaka politika zapravo poražena i svaki narod dokusuren, jer jedni su otišli pod prijetnjom noža i puške, u tihim kolonama i s dvije kese u rukama, a drugi su nestajali u kontinuiranim pojedinačnim odlascima. I čitava jedna generacija, čak i više njih, obrisana s vlastite geografske karte. Mi koji smo ostali i borimo se s vjetrenjačama, samo smo ona nepopularna iznimka koja potvrđuje pravilo.

I onda mi se netko od ovih novokomponiranih javno isfura s onim "Za dom spremni", pa se jave i oni drugi, pa mi krenu tupiti o patriotizmu, pa krenu daviti s granicama, poviješću, tko ima većeg i tko je ovdje stariji, a zapravo i dom i domovina, i ono što je tvoje, odavno su negdje drugdje i sunce tuđeg neba grije bolje nego ovo. Komunisti tjerali u emigraciju, u gastarbajterstvo... njih smo se riješili, sad smo, eto, mi. No, imamo li se čime pohvaliti? Jesmo li bilo čim uspjeli zaustaviti proces? Ne, nismo.

Imam nekim čudom i fotografiju Alekse Šantića, zapravo je to neka profesionalna fotokopija iz davnih dana, ne znam otkud je u mojoj ladici. Što mislite, da je nekim čudom sada živ, bi li imao mjesta ovdje ili bi nam slao razglednicu iz Minhena, Clevelanda, Osla ili Vancouvera? Ta nije ni Tesla onomad sisao vesla. Eto, nisu ni svi ovi dragi ljudi, moja generacija s fotografija.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register