Prosula se čaša sreće
27. dec 2012. | Humor i satira | Autor: Stolaclook | Pogledano: 1088 puta
Eselamu alejkum, evo nađoh malo vremena da vam se javim i zahvalim što pravite ovaj Fejzbuk i stavljate puno priča o tome kakva je naša lijepa čaršija nekad bila i kakva će, akobogda, uzainat dušmanima, opet biti. Jedino bih vam malo zamjerio što ne ukinete one komentare ispod i dopuštate onim raznim čaršijskim dangalacima i drogerašima da svašta pišu. Ja sam, hvala Bogu, dobro i zdravo što i vama želim. Doduše, imam jedan mali problem, ali ne bih sad o tome jer znam da je u našem društvu, pošto se rat nedavno završio, puno problema. Velika je besposlica a ima i gladna naroda. Ja znam da odgovorni lobiraju na sve strane da nam svima bude barem ovako ko i meni, ali to nije lahko. Ja, Bogu šućur, radim na državnom poslu, oženjen sam iz fine kuće i za ovo kratko vrijeme, sa svojih deset nokata, stekli smo koliko čovjeku treba za skroman život: kuću u našem lijepom Stocu, malo stana u Sarajevu da djeca imaju za fakulteta, Oktaviju za koju i sada vraćam rate (jes da je ful oprema, ali eto, volim tako pa šta ću, to mi je sav luksuz), tu i tamo skoknem sa ženom u šoping do Istanbula, a zatemelj'o sam i malo vikendice. Naša nas vjera uči da ni u čemu ne treba pregoniti i da je najvažnije da je insan zdrav. Ja, fala Bogu, i jesam zdravo, mogu vala i pojes', a stari su ljudi rekli da je insan zdrav kad može jest i spavat. Naprimjer, kad sa svojim kolegama idem u Sarajevo, a i kad se vraćamo, osim što marendujemo na Baščaršiji, svratimo u Jablanicu. To je naš stari fini običaj, a dobro znamo da ko ne poštuje svoje, kako će poštivati tuđe. Tu se u finom društvu i ugodnom razgovoru o ovim našim problemima zna zasjesti i po tri do pet debelih sahata. A kad ljudi zasjednu, onda se i popije i pojede. Kolege najviše vole janjetinu, a meni, ponekad, nije mrsko nešto i na kašiku. Znaju se zato i našaliti pa reći da naš narod kaže da nije muško ko ne može pojesti oku janjetine, iako ja tu poslovicu prije nisam čuo. Naprimjer, zadivio sam se kad sam vidio jednog našeg ministra, da mu se akobogda uveća nafaka, kako janjetinu jede sa burekom umjesto sa hljebom. Da je bogdo više takvih ljudi, jer nedavno sam čuo da hljeb baš i nije zdrav i da ni on nije kao što je bio. U politici je teško i čovjek se svaki dan mora dokazivati. Ne postaje se ministar bez neke. I valjda je svima jasno kakvih sve kvaliteta čovjek mora imati. Naprimjer, neki misle da je dovoljno pročitat knjiga i knjiga i odma bi se pelenisali u politiku. A čovjek vazda mora znat đe mu je mjesto. Za ministra treba kapacitet i ovako i onako, a ne samo ovako kako misle. Ja, naprimjer, sam vazda znao gdje je moje mjesto i nisam, dragoga mi Boga, ni pomislio da budem nešto više. I na ovoj poziciji na kojoj sam sada valja mi se svaki dan dokazivati. Naprimjer, ministar radi po čitav dan, a često poso zna odnijeti i kući, pa skoro svaki put iz Jablanice ponese koje kilo mesa, pa i ono što ostane iza mene. Pri tom se često našali: "Tanak si mi ti političar. U mene mala više izjede." Ali, eto, ne bih sada o svojim problemima. Ali, šta ću kad više od pokila ne može u me. Volio bih i ja da nije tako, više već iko, ali zavratam pa eto ti. Nema šta nisam probo. Žena mi je svakakvih trava za apetit nalazila, pa mi nalije u termosku kad pođem na poso, a da ne govorim da sam od lani presto večeravat. Najgore mi je u svemu što osjećam da i kolege ispod mene misle kako nisam dorastao svome zadatku. Što je danas čovjek čovjeku dušmanin, to se nije glasilo. Kredit za Oktaviju mi ističe tek 2017. u martu, pa mislim da me razumijete. Ja znam da mnogima ovo i nisu neki problemi, ali svakome je njegova muka najteža. Čitao sam šta ste odgovorili onome kukavcu što se zaljubio i sve ste mu pravo rekli. Ono je sve 'nako, pa bih volio čuti šta mislite.

Rebalans

Prim. Dr. Sc. Semiramidin Dino Nalaz: Dragi kolega Rebalanše, koliko god ste svoj problem pokušali prikazati minornim, moram vas upozoriti da se ovdje nipošto ne radi o nečemu preko čega se može olako preći. Naime, vaša pozicija je ozbiljno ugrožena. Vaša ispovjest podsjetila me je na jedno slično lično iskustvo. Tokom studija u Zimbabveu bio sam u emotivnoj (platonskoj) vezi sa kćerkom jednog tamošjeg plemenskog uglednika. No, ta veza imala je loš svršetak upravo zbog problema koji je slične naravi kao vaš. Jednom prilikom pozvan sam na veliku godišnju gozbu povodom kolektivnog sunećenja gdje su nam posluženi lokalni specijaliteti, od kojih mnogi podsjećaju na jela naše kuhinje: ičija na staru noju, prasa na suhu nosorogu i mlada slonetina sa ražnja. Moj nesuđeni punac, N'gunda L'gumgi J. R., očekivao je kako ću se za trpezom pokazati dostojnim ruke njegove kćeri. Nažalost, tada još nisam bio upućen u lokalnu tradiciju, pa sam, želeći se prikazati skromnim (što je gotovo u pravilu pogrešno), jeo i manje nego što uobičavam. Budući da dijelim vašu sklonost prema varivima, uzeo sam tek tanjurić čorbe kuhane na zebrinim koljenicama, par zalogaja salate od rendanih listova baobaba, te kao desert činijicu sutlijaša kuhanog u žirafinom mlijeku. Kada sam napokon primijetio kako me prisutni podsmješljivo promatraju (žene su se gurkale i došaptavale), shvatio sam da nešto nije u redu. Ali avaj, za moju ljubav bilo je prekasno. Ubrzo ću saznati kako lokalni živalj od muškarca očekuje izuzetan apetit prema mesu i prerađevinama od istog. Vjerujem čak i da poslovica koju ste pomenuli svoje korijene vuče upravo sa Crnog kontinenta, no ostavimo to dr. dr. Padežu. Malo je nedostajalo da završim na stubu za mučenje i samo nadahnuti govor mog cimera iz studentskih dana o inferiornosti bijele rase, spasao mi je život. Inače, bio je to njegov gest zahvalnosti, budući da sam mu par dana ranije kreirao profil na Facebook-u (nedavno me isti označio kao bliskog prijatelja). Uglavnom, mislim da vam je jasno u kakve nas nevolje manjak apetita može dovesti. Pojesti svega 500g janjetine u uglednom i biranom društvu, priznat ćete, nije nešto što Vam može služiti na čast. Vi ste ipak javni službenik i, koliko sam to mogao iščitati iz vašeg pisma, osoba na visokom stupnju odgovornosti. Ako vi i slični vama nećete poslužiti kao primjer našem napaćenom narodu, postavljati standarde i kreirati ideale, nemamo se čemu dobrom nadati. Ukazali ste na važnost poštivanja tradicije, a zar upravo odgovornost nije oduvjek bila jedna od glavnih kvaliteta političkih čimbenika svih naših naroda i narodnosti. Sjetimo se samo glasovitih "janjećih delegacija" i zapitajte se ko je to, u stvari, kompleks restorana u rejonu Donje Jablanice učinio istinskom kovačnicom bolje nam budućnosti. Tim više, kao Stočanin, trebali biste biti perjanica, blistavi primjer i putokaz generacijama koje će poslije vas nastaviti graditi budućnost ove prelijepe zemlje. Zar kultna mjesta poput Žegulje i Centrale ne predstavljaju za vas dovoljan podstrek da dokažete kako Stočani i u ovoj, za političare iznimno važnoj disciplini, nimalo ne zaostaju za kadrovima iz Sarajeva. Ipak, važno je da ste nam se povjerili, a suvremena medicina svakako vam može pomoći da prevaziđete svoje nedostatke. Za početak, propisao bih vam blagu dozu psiholeptika (Artan 5mg 3X1 prije jela), a čim prije se svakako javite u moju privatnu polikliniku "Nalaz" gdje ćemo vam napraviti neophodne pretrage te ustanoviti do koje mjere je vaša bolest uznapredovala. No, niste jedini sa sličnim problemom, i kada bi mi ljekarska etika to dopuštala, mogao bih vam nabrojati cijeli niz visokih političkih dužnosnika kojima je naša terapija pomogla da uspješno prevladaju psihosomatski poremećaj s kojim se i sami nosite, te da na taj način izbjegnu izuzetno opasnu kiruršku intervenciju proširivanja želuca.

Vidoje Viljuškar: O junače, evo sam vidovit al’ opet ne znam kako me sa ovim pitanjima svaki put zateknete u nevrijeme. Ne dadošte mi ni broja zapisati od onih što na televiziji prodaju onaj heragami, što kad kupiš jedan dobiješ još jedan heragami džaba. Ali kad čovjeka nevolja potjera, sve mu je oprošteno, a tvoja nevolja prijatelu nije mala. Odmah da ti kažem da u viljušci vidim da ni tvoje maslo nije za Ramazana, što bi vi Turci kazali. Jer dok si se te fotelje što si u nju prkno spušćo dočep’o, tad se nijesi pit’o šta drugi o tebi misle i iza leđa govore. A evo ću ti reć da ljudi o tebi nijesu dobro mislili ni prije, taman k’o ni sada. Sjeti se, junače, kako si sagradio tu vikendicu za koju kažeš da si je samo zatemelj’o, jer i ja i ti znamo (a znaju i još neki) da si materijal dobio na ime obnove kuća povratnika u Fatnicu. Ali opet, kad vidim kakav problem imaš, bude mi te žao koliki si god gazap. Da samo znaš malo od onoga što ja u viljušci vidim, ne bi ga ti više za života oka sklopio. Da ti otvorenih karata budem, u toj se fotelji zadržati nećeš. Ali jok što će te s posla išćerat’ onaj čovjek iz Sarajeva, jer ti taj vakat u fotelji dočekati nećeš. Isti ti što s njima put Sarajeva sjevaš odavno pod tobom jamu kopaju i pri kraju su. Onaj tvoj glavni, što u njeg’ ko u zlatan krst gledaš, tvoju je fotelju obeć’o onoj guzatoj što sad bezveze papire od kancelarije do kancelarije nosa. A još da znaš šta ti drugovi laju o tebi od sramote ne bi viđo sunca ni mjeseca. Govore da u tebi muška nema, pričaju da te žena bije i da su te viđeli kako kuću usisavaš, a najpotlje vele da ti je muško prkno omililo. Ne kažem da je tako al’ ne kažem ni da nije. Tvoja se zvijezda, prijatelju, pomračila i sad ti je džaba da sam cijelog brava pred kolegama izjedeš. I bez te Oktavije što je spominješ ostaćeš prije već za nju rate otplatiš. Kola će ti džombosati isti onaj što ti je brak džombos’o a da i ne znaš, jer mu tvoja žena daje ključe od auta kad te god kući nema. Upita li se ikad, junače, što ne kupi auto boje kakvu si šćeo i što ti je žena za drugu boju kaptisala i da je nije možda neko na to nametn’o? Znam, prijatelju, da ti nije drago čut’ ovo što ti rekoh k’o što mi ni samom ne bi bilo. I, na kraju, reći ću ti i ovo. Dok sam po Americi bivo, viđo sam da tamo nije malo političara što vole muško, a i mesa ne jedu, i jopet nekako deveraju i narodom okladaju. Zato, prijatelju, morebit’ bi ti tamo najbolje bilo.

Šuhveta-hanuma Sihirbegović: Sinko moj, nema kakvog mi svijeta do sada nije dolazilo i kakve jade preda mnom nisu obejanili, ali sa ovakvim nečim nisam se susretala. Doduše, vjerujem kako i nema dušmanluka k’o što ga ima među vama što se politikom bavite, pa me i ne čudi što te toliki jadi gone. Tebi nije jednom učinjeno, već su ti mnogi zavidnici sihire spravili. Znam sigurno da ti jedan visoki, što zlatan sat nosi, o glavi radi, a i jedno žensko, što vazda suknju više koljena nosi, sebe na tvom mjestu vidi. Nego, toga što te snašlo ne možeš se preko noći kutarisati. Na tebi je golem učin još od mladosti. Što bi naš Dino, rekao, sinko, kod tebe je ograma metastazirala. Jedna kovrdžava ti je pred rat poklonila kasetu Salema Sihirlića "Prosula se čaša sreće", a na tu je kasetu bio sihir učinjen. Znaš i sam koliko si puta tu kasetu prije rata preslušao i sjećaš se da si se osjećao k’o da te je sunce ogrijalo kad si iza rata čuo da će Salem pjevati u Kade. A jesi li se ikada upitao šta te to toliko baš za Salema veže iako ti je srce govorilo da je Esad Plavi za njega izmislio dobru pjesmu? A i ministar ti je to u više navrata potvrdio. Helem, dijete moje, neće se biti lasno kutarisati ovoga što ti naletnica učini i liječenje će malo duže potrajati. Valja ti svake večeri u 23:32 ubrati 35 stučaka macine trave, pa ih sveži u buketić crvenim koncem. Onda sutra, tačno u 10:17, otiđu u Mepas, pa se ispenji na vrh one zgrade, ali pješke a jok onim stepenicama što same idu. Dok se penješ, okreći onaj buketić oko glave u smjeru kazaljke na satu, a kad se na vrh zgrade ispenješ, okreni ga još 666 puta u suprotnom smjeru, a kad sađeš, zakopaj buketić pod rodno drvo. Prije toga, neka ti neko Salemovu pjesmu "Da ti je kruna na glavi", s one iste kasete, naopako snimi (ako ne znaš ko to umije, mogu ti ja jednog plahog momka u Mostaru preporučiti), a onda tu pjesmu tako naopako što god možeš više slušaj. Najbolje je da metneš one slušalice u uši, pa da je slušaš i dok hodiš i dok, da oprostiš, ljubav vodiš. Čini kako sam ti kazala (i u vezi macine trave i Mepasa i u vezi kasete) tačno 17 hefta, pa mi se onda javi. I zapamti dobro šta će ti tvoja Šuhveta kazati: "Malehna je ptica prepelica, al’ umori konja i junaka".

 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register