Smokva - hairli i zahvalna (1)
11. maj 2013. | Fauna i flora | Autor: Dž. Obradović | Pogledano: 1593 puta
Čak i da smo birali kojim ćemo ključem otvoriti čarobnu kutiju slatkih plodova posne borojevićke zemlje, vjerovatno bi se opet odlučili za smokvu, tu kraljicu među voćkama i miljenicu borojevićkih sladokusaca. Ta osebujna i korisna voćka za Borojevčane je oduvijek značila mnogo više od pukog hranjivog ploda i pikantne poslastice. Čak ni njezina tržišna vrijednost, pa ni svekolika simbolika koja joj se pridavala, nisu im bili u prvom planu. Ona je bila, iznad i ispred svega toga, dio života i tradicije, hairli i zahvalno drvo kojem nije trebala neka posebna pažnja i tetošenje. Sama je nicala, sama rasla i, kako je znala i umjela, borila se sa oskudnošću i negostoljubivošću škrte hercegovačke zemlje.

Ako bi gdjekad koji vrijedan i razborit domaćin navrnuo kakvu samoniklu divljaku, malo joj potkresao sasušene grane i povremeno kopnuo oko njezina stabla - dobro i jest, ako ne bi učinio ni toliko, ona se ne bi jogunila niti pokolebljavala u nakani da opstane. Održavala bi svoj tegobni život u oskudici, rasla svake godine sve više u vis i sve dublje u zemlju, olistavala u proljeće i štedro čuvala lišće do kasne jeseni, davala plodove i ugađala ljudima i pticama, hranila sirotinju i ukrašavala trpeze sitih i bogatih. Mogla je preživjeti i u najsurovijim uvjetima, bez vlage i bez trunke đubriva, pa čak i na podlanici suhe zemlje. Nerijetko bi iznikla na kakvoj vrletnoj litici ili u tijesnom bezvodnom škripu, pa bi se čovjek u čudu pitao od čega li živi i kako to da joj je lišće još uvijek zeleno.

I da od nje nisu imali nikakve koristi, da im nije bila i nafaka i najdraža poslastica, Borojevčani bi opet voljeli smokvu, kao što su, uostalom, voljeli i košćelu ili šipak i sve ostale voćke koje su, samo zahvaljujući Božijoj milosti i svojoj nemjerljivoj upornosti, uspijevale opstati na bezvodnom i posnom kamenjaru. U mnogočemu su bile slične njima samima i, poput njih, ni one nisu mogle živjeti u nekim drugim, po svemu povoljnijim i pogodnijim, okolnostima. Nije im odgovrala monotona širina ravičarskih prostranstava niti obilje prirodnih blagodati. Njihov je životni ambijent bio ograničen morem na jugu i planinskim vijencem na sjeveru; izvan tog prostora teško su se primale i opstajale, a kada im je to i uspijevalo, bile su poput one svoje samonikle i podivljale srodnice u centru Sarajeva, koja u prljavom koritu Koševskog potoka već dugo raste a ne živi, vegetira ali ne daje plodove.

Da se kojim slučajem neki od Borojevčana, umjesto Adema pejgambera, zadesio u Džennetu u vrijeme praiskonskog čovjekovog sagriješenja, on bi bez sumnje svojoj stopanici Havi darovao slatki plod petrovače, a ne tvrdu kiselu jabuku, tu znamenitu personifikaciju spoznaje, grijeha i razdora među ljudima. Možda bi se tako ljudski rod spasio izgnanstva iz svijeta sveopće sreće i blagostanja, a možda bi mu bilo i gore nego što jest, ima li se u vidu poslovična slabost Borojevčana prema smokvama.

Stari su je narodi smatrali svetom biljkom, a najveći među filozofima, Platon, pridavao joj je značenje prijateljice mudraca, tvrdeći da ona poboljšava pamćenje i uvećava ljudsku inteligenciju. Čak se i jedna sura u Kur'anu naziva "Smokva" i počinje veličanstvenom zakletvom: "Tako mi smokve i masline i Sinajske gore..." Baš tim redom: smokva, maslina, pa Sinajska gora!

(nastavit će se)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register