Stolac očima stranca
4. dec 2013. | Širi zavičaj | Autor: Gillian Howell | Pogledano: 1469 puta
Da bih stigao u Ljubinje vozio sam iz Mostara (s bošnjačke teritorije) i odmah bi ušao u hrvatsku teritoriju. Niste imali nikakve vidljive linije razgraničenja ili bilo kakve druge oznake da ste prešli liniju jedne teritorije i ušli u drugu. U ono vrijeme ljudi druge nacionalnosti nisu prelazili "nevidljive" crte razgraničenja i ulazili u "tuđe" teritorije. Osjećali su se nesigurno i nelagodno. Registracije su jasno pokazivale iz kojeg ste dijela države dolazili, simboli i grbovi nisu ostavljali nikakvu sumnju kojem entitetu su ta auta pripadala. Mostar je u to doba izgledao kao jedan veliki geto - mnogim lokalnim ljudima sa samo jednim putem koji nije prolazio kroz "tuđu teritoriju".

Put od Mostara do Ljubinja u Istočnoj Hercegovini put je kroz vrlo "dramatičan pejsaž", pun visokih stijena, planina u daljini i intenzivnih plavih boja rijeke Neretve, koja je godinama rezbarila svoj uski put između tih stijena. Putevi su bili ok, naročito se sjećam jedne tačke na putu gdje su tri mine bile postavljene nasred puta i jednom kad su aktivirane ostavile su tri poprilične rupe na kolovozu i dobro se sjećam da mi je trebalo dosta dugo da savladam način kako da prođem da ne "pogodim" nijednu.

Sljedeća stanica puta prema Ljubinju bio je grad Stolac. Stolac je ostao zauvijek urezan u moje sjećanje zbog dva razloga - bogumilski stećci kod Stoca i dinamitom uništene kuće, kraj koji smo prolazili svake sedmice.

Bogumilske stećci su grobovi drevnih ljudi koji su živjeli u ovoj regiji vjekovima prije. Veoma su impresivni  u pejsažu baš kao "stojeći kamenovi" u Velikoj Britaniji i Irskoj. Međutim, to su grobnice, a u svaki kamen su urezani razni stilizovani simboli i znakovi. Prolazili smo kraj njih svake sedmice i sve do moje posljednje sedmice nismo se zaustavljali kod njih. (Uvijek smo kasnili sa radionica u Ljubinju). Tada sam stao i detaljno proučio svaki stećak.

Uništavanje kuća dinamitom bila je posljedica povratka ljudi svojim kućama. Karakteristika sukoba u BiH bila je ta da su grupe ljudi bile istjerivane iz svojih kuća i tada su ti ljudi bili u izbjeglištvu u drugim krajevima zemlje, u krajevima pod kontrolom njihove etničke grupe. Nakon Dejtonskog sporazuma ljudi su bili stimulisani da se vrate svojim ognjištima. Na području Stoca te su kuće svake sedmice bile rušene dinamitom baš kad su se ljudi trebali vratiti.

Tokom mog terenskog rada posljednjih mjeseci u BiH, imao sam priliku da se vratim u Stolac i sretnem sa učiteljem s kojim sam radio u Ljubinju. U predvečerje sam se susreo s njim u jednom stolačkom kafiću zajedno sa mojim prevodiocem i dok smo šetali sunce je zalazilo, boje su bile zlaćane dok smo koračali kraj rijeke koja je tekla kroz centar  Stoca, tog malog lijepog grada smještenog u dolini.

Iznenadila me je tvrđava poviše grada. Kazao sam da je se ne sjećam i da mi je čudno kako je nikad prije nisam primjećivao. Objasnili su mi kako je bila oštećena u ratu i da je bila restaurisana nedavno, i da je zato nisam uočio ranije.

Šetnja kroz grad kraj rijeke bila je divna. Kao i u mnogim gradovima u regiji naići ćete na ruševine pored potpuno obnovljenih građevina, a mnoge i danas imaju ožiljke od granatiranja.

Pronašli smo mali ugodni restoran, gdje sam pojeo pljeskavicu - lokalnu verziju hamburgera. Dobro se sjećam da me je izgrizao komarac. Ožiljci tek sada nestaju nakon toliko vremena.

Divno je bilo ponovo se sresti sa Sergejom, učiteljem s kojim sam sarađivao u Ljubinju. 1998. Sergej je osnovao dramsku grupu od lokalnih srednjoškolaca i podsticao ih da pišu i glume vlastite priče. U razdoblju od 1998. do 2013. napisali su i odglumili više od 10 orginalnih priča, što je samo po sebi veliki događaj u ovom malom, u svakom smislu, izolovanom gradiću. Sjećam se da 1998. nismo mogli lagano ni telefonirati u Ljubinje zbog različitih sistema između Federacije BiH i Republike Srpske.

Sergej me se dobro sjećao. Pričali smo o njegovim uspomenama, kada su muzičari iz Pavarotijevog centra iz Mostara dolazili u Ljubinje i raznim drugim radionicama koje su bile u to doba. Saznao sam da su i druge nevladine kulturne organizacije dolazile u Ljubinje. Svi ti programi mnogo su doprinijeli stvaralaštvu lokalnih srednjoškolaca.  Đaci su naučili da sami stvaraju muziku za svoje predstave.  Sergej je imao mnoštvo izazova u životu od tog doba, ali i dalje je ista ličnost koja mnogo brine za mlade ljude i njihove potrebe u tom malom gradu. Smatram da je bilo poprilično teško biti jedan od malobrojnih ljudi otvorenog uma, kulturno orijentisanih u onako maloj sredini. Rekao mi je da je internet promijenio mnogo toga nabolje, pomogao je ljudima da se otvore svijetu i da svijet dopre u Ljubinje.

Vidjela je ova regija mnogo patnje i tuge. Imam osjećaj da se dosta toga promijenilo i da su ljudi sad mnogo opušteniji nego što su to bili 1998. kad sam posljednji put bio tu, i da je to znak mnogo željenog napretka u regiji.

(mojahercegovina.com)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register