Uspravljanje dubravske sinije
15. maj 2014. | Kultura | Autor: Dž. Obradović | Pogledano: 2279 puta
Jedan od najzanimljivijih, najomiljenijih, pa možda i najznamenitijih Dubravaca dvadesetog stoljeća, nezaboravni Salko Filandra, znao je često pripovidjeti kako je Bog dragi, kada je stvarao svijet, za svaki njegov kutak odredio po neku biljku u kojem bi ona nicala, rasla i bila ljudima od kakve koristi. Tako je za neki kraj odredio jabuku, za drugi trešnju, za treći bor, za četvrti bukvu i tako redom, a za područje od Vidova polja na istoku do kotline rijeke Neretve na zapadu, te od rijeke Bregave na jugu do Rotimlje na sjeveru, odredio je čudnovatu, tvrdokornu i nimalo ljupku biljku dub, koji osim nešto kržljava hlada za dugih i prevrućih ljetnih dana, pregršti hrapavog i suhoparnog lišća za hajvan, i kvrgave i herave sohe za serđene ili plast sijena, i nije pružala neku drugu blagodat.

Po načelu: daj šta daš, ili: bolje i dub nego glog, prastari stanovnici ovih krajeva prihvatili su dub kao dobrodošao dar Sveznajućeg, pa je vremenom on zadobio značenje blagoslovljenog drveta pod čijom su se krošnjom održavali važni skupovi i čak priređivale vjerske svetkovine. Kao što je francuski kralj Louis IX dijelio narodu pravdu sjedeći pod velikim hrastom - dakle, prvim dubovim rođakom - tako su i stari ilirski žreci pod dubom proricali narodu sudbinu, a bogumilski svećenici pod njim upriličavali najznačajnije rituale svoje vjere.

Pod dubom su se, isto tako, često okupljali i obični ljudi. Nešto ih je magično privlačilo pod njegove guste modrozelene grane, pa bi se tu odmarali, izležavali, zanovijetali i pjevali. Bezbroj je pjesama narod ispjevao o dubu ili u vezi sa dubom, a sve donedavno su se u ovim krajevima, u obliku bećarca ili gange, mogle čuti pjesme:

Ozelenje gora dubovina / šta će cura koja nije fina?
Mala moja, čuvaj svoju šubu / dok se pentraš po zelenu dubu!
Curica se na zelen dub pela / drvo krivo, ja se podvirivo.

Dubrave su područje koje zaprema oko 180 kvadratnih kilometara. Smještene su na visoravni nadmorske visine 230 do 380 metara, i, mada ih sa juga i zapada omeđuju dvije rijeke - Bregava i Neretva - poprilično su bezvodne. Ako, pak, Dubravci oduvijek kubure s vodom, sa suncem nemaju takvih problema jer njega ima u izobilju, i to tokom cijele godine. Ljeti, dakako, ponajviše, ali i zimi kada ga obično prati jak i hladan sjeverni vjetar od kojeg se Dubravcima pamet razbistruje, a kosti lede, pa je tako više od štete negoli od koristi, budući da njima pameti nikad nije nedostajalo, a zdravih i hornih kostiju jeste.

U 20 sela koliko ih ima u Dubravama (Gubavica, Rotimlja, Trijebanj, Hodovo, Lokve, Pijesci,Stanojevići, Bivolje Brdo, Ševać-Njive, Počitelj, Hotanj, Domanovići, Rečice, Opličići, Prenj, Aladinići, Jasoč, Crnići, Pješivac i Borojevići) do posljednjeg rata je živjelo 30-tak hiljada što velikih, što malih, što muških, što ženskih Dubravaca i Dubravki, i to pripadnika sva tri "konstitutivna naroda", kako se to danas uobičajeno kaže. Koliko ih sada ima teško je procijeniti; mnogi su otišli u privremeno ili trajno iseljeništvo, ali su mnogi i došli kao rezultat tzv. "humanog preseljenja naroda".

Ono što je sasvim izvjesno jest činjenica da je preostao sasvim mali broj pripadnika srpskog naroda, i to opet ponajprije zahvaljujući "etničkom inženjeringu" koji je vrijedne i radišne dubravske Srbe otpuhao sa svojih pradjedovskih ognjišta i bogatih imanja na dabarske, bilećke i nevesinjske čuke i betine. Za tu blagodat oni ponajviše mogu zahvaliti svojim mudrim i dalekovidnim vođama, bjelosvjetskim ublehašima, ali i svojoj isključivosti i naivnosti.

Dubravski Bošnjaci su se u velikoj mjeri iz izbjeglištva vratili svojim kućama, pa se multietnička tronožna sinija ovoga kraja počela ponovo uspravljati; doduše, još uvijek na svoje dvije koliko-toliko zdrave noge i treću klimavu. Kada će, i da li će uopće, ponovo tri zavađena brata sa nje kusati svoju mukotrpnu stečenu čorbu, ovoga puta svaki svojom kašikom i iz svoje ćase, kada već više ne žele iz zajedničke, vjerovatno ne bi umio kazati ni na početku spomenuti Salko Filandra.

Ali bi on, da je još živ i da sa svojom čuvenom crnom tašnom pod mišicom još obilazi i posjećuje bajkovita i nezaboravna zimska sijela, o tome, svakako, smislio kakvu sarkastičnu šalu. Jer ovo je vrijeme kao naručeno za takvu vrstu "narodnog stvaralštva". Nikad učevnijih, pametnijih i imućnijih ljudi, a nikad većih mahnitluka, moralnih sunovrata i duhovne bijede!

U svojoj dugoj historiji Dubrave, zasigurno, nisu zapamtile apsurdnijeg, bespotrebnijeg i surovijeg međunacionalnog sukoba nego što je bio nedavni rat. Pa makar je svaki rat, u suštini, apsurdan, bespotreban i surov, ovaj posljednji je, dodatno, bio i krajnje sramotan, pa će trebati mnogo vremena da se zaborave suludi i divljački nasrtaji komšije na komšiju, domaćina na domaćina, čovjeka na čovjeka. Bilo bi dobro što prije izbrisati tu grozomornu ljagu sa svijetlog i časnog dubravskog obraza.

(nastavit će se)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register