Uz odlazak hercegovačkog sufije
3. apr 2013. | Mir i dobro | Autor: Saeid Abedpour | Pogledano: 3181 puta
Senad Mičijević, sufija i publicist, predani istraživač kulturne historije, nakon teške bolesti napustio je ovaj svijet predavši svoju dušu svome Svoritelju, u četvrtak, 21. marta, u halki svojih najodanijih prijatelja u Mostaru. Na ovaj put ka Vječnome otišao je nakon tromjesečnog boravka u postelji svoga skromnog ovosvjetskog doma. Teška bolest nije uzela Senadu svijest i budnost sve do posljednjega trena. Senad je bio svjestan smrti i već duže vrijeme je iščekivao sudbonosni čas koji mu Bog Uzvišeni bijaše odredio. Na svojoj samrtničkoj postelji, međutim, nije govorio o smrti. Njegove riječi bile su pune života. Govorio je i razgovarao o različitim historijskim, kulturnim i kulturološkim, religijskim i sufijskim temama. Samo ne o poltici. Na nju uopće nije obraćao pažnju. Smatrao ju je toliko bezvrijednom i besmislenom da je bavljenje njome vidio kao neku vrstu nemara (gafleta) u odnosu na Uzvišenog Gospodara. 

Bio je zabrinut za svoje spise i knjige. To su bila Senadova djeca. Nastojao je da za štampanje pripremi svoju studiju o bektašijama, o albanskim znamenitim ličnostima, kao i svoj magistarski rad. Za njega je život vrijedio onoliko koliko u njemu uradi vrijednih stvari i ostavi ih drugima. Osim toga mjera vrijednosti života za Senada je bila u tome da ničije srce ne povrijedi. Nije se žalio na vrijeme i svijet u kojem je živio.

 Divio sam se čovjeku koji je tako odbačen od društva, na krajnju društvenu ivicu, a ima tako čisto srce u kojem nije bilo mjesta za ljutnju ili prigovaranje nekoj osobi ili društvu u cjelini zbog svog položaja. Nikoga nije ogovarao, nikome nije zavidio niti je ikoga s divljenjem osobitim posmatrao. Bio je pravi isposnik i pobožnjak. Sedmicama se u njegovoj kuhinji vatra ne bi naložila, već bi živio na komadu kruha, kahvi i cigaretama. Bio je miran i staložen. Saburli. Najviše bi šutio. Časni Poslanik a.s. je rekao: "Šutnja je ukras razumnih, a prekrivač neznalica". U hazreti Alijinoj Stazi rječitosti čitamo: "Što je um razvijeniji i zreliji, to je govor kraći:" Senadova šutnja bila je ustvari znak njegove duboke zamišljenosti. Govorio je malo, a što je još važnije, nikada nije govorio nesuvislo ili tek da bi se nešto kazalo.

Rahmetli Senad se nakon rata nije uspio zaposliti niti u jednu od desetina kulturnih, obrazovnih i naučnih institucija i ustanova u Mostaru ili Sarajevu. Društvo jednostavno ne cijeni takve ljude, ljude koji ne pripadaju nikakvoj stranci, interesnoj grupi, utjecajnoj porodičnoj sviti ili bandi. No, to mu nije smetalo da bude jednim od kulturnih i intelektualnih stubova Mostara. Njegova monografija o Blagaju i blagajskoj tekiji, kao i ona o tekiji u Živčićima, vrjedna su djela iz oblasti historijskih istraživanja. Sam i bez podrške ijedne ustanove ili institucije, sačinio je i Bosanski etnološki rječnik, jedno od najznačajnijih djela bosanskohercegovačke kulturne historije. Dao je veliki doprinos predstavljanju albanskih i kosovskih sufija kroz desetine radova koji su objavljeni u različitim znanstvenim časopisima.

Kao četrnaestogodišnjak, tragajući za tumačenjem jednog svog sna, zakoračuje na put suluka kao murid šejh Beha efendije Hadžimejlića u Živčićima. I u posljednjim mjesecima ovozemaljskog života Senad je bio onaj zaljubljeni salik koji traga za vlastitom domovinom svoga bića, za svojim Na Koja Abadom. Irfan i tesavuf su stanja bivanja i stalnog usavršavanja. Na taj usavršavajući duhovni put Senad je krenuo još kao dječak, ispustivši pticu svoga srca iz kafeza da slobodno duhovnim stazama traga za svojim Simurgom i duhovno sazrijeva. On je, dakle, sa svojih četrnaest godina, tražeći tumačenje svog sna, prvo otišao šejhu Fejzullah efendiji Hadžibajriću, pa ga ovaj upita hoće li batinsko ili zahirsko tumačenje, na šta dječak zanijemi ne znajući šta da šejhu odgovori. Šejh Fejzullah ga onda šalje šejh Beha efendiji Hadžimejliću kod kojega ostaje tri dana, ali koga će redovno posjećivati narednih trideset godina.

A kad se razbolio, Senad je krio svoju bol. Ko bi ga god upitao kako je odgovarao bi uvijek sa elhamdulillah (hvala Bogu). Bio je pristojan i skroman. Svoje posjetitelje ni tada na postelji nije uznemiravao jadikovanjem i žaljenjem na svoje stanje. Uopće nije govorio o bolovima i tegobama. Bio je zaista strpljiv. Saburli. Njegovi odani i iskreni prijatelji u tim teškim danima bili su uz njega. Maša, Semir i Sejo k'o leptirovi su se vrtjeli oko Senada hizmet mu čineći neprestano.

Senadova patnja i bol bili su neizbježan dio njegove ukupne sudbine, ali nikad se nije požalio na svoje stanje i uvijek je nastojao govoriti o lijepim i korisnim stvarima, čak i u posljednjim danima svoga zemaljskog života shrvan opakom bolešću. Njegove posljednje riječi na ovom svijetu bile su riječi zahvale Bogu Uzvišenome: Elhamdulillah!

U društvu u kojem politička i etička stagnacija u poslijeratnom periodu doživljavaju svoj vrhunac (bolje reći dno); u društvu u kojem se šutnja i "netalasanje" smatraju znacima političke zrelosti, a iskrenost, otvorenost i suprotstavljanje laži i hipokriziji znacima nedozrelosti i naivnosti, Senad je bio jedan od prvih koji su poslije rata ukazivali na destruktivnost vehabizma u BiH. U intervjuu za magazin Dani, 1999. godine je govorio: "U Bosni stvaraju vlastitu infrastrukturu džamija, u kojima se zagovara i provodi ideologija sekte, s ciljem da se jednog dana osnuje zasebna vjerska zajednica. Sljedbenici sekte mahom se regrutiraju iz reda asocijalnih porodica. Veoma često su to ljudi sa izraženim kompleksima, skloni da preko podaništva profiliraju nekakvu vlastitu originalnost i prepoznatljivost. Pogledajte samo šta su uradili od hadža, kao islamske obaveze."

Kritikujući djelovanje Visokog saudijskog komiteta Senad je govorio: "U režiji Visokog saudijskog komiteta teče obnova naših porušenih džamija. To je vandalski odnos prema umjetnosti. Šta znači prekrečiti arabeske, što oni kao uvjet postavljaju da bi obnovili džamiju? S nekoliko kanti "Jupola" oni zapravo uništavaju čitavu jednu tradiciju islamske ornamentike koja je krasila sve naše džamije. Zavirite unutar džamija, također ćete se iznenaditi".

U godinama u kojim su prijateljstva i opčinjenosti pojedinih zvaničnika Islamske zajednice naftnim dolarima uvelike pomagali širenju vehabijskih ideja, kritike Senada Mićijevića, a kasnije i Rešida Hafizovića, te Mustafe Spahića, označavane su opasnim i tretirane kao prijetnja jedinstvu ovdašnjih muslimana. Knjige poput one Švarcove (Dva lica islama) u kojoj se kritički posmatra pojava vehabizma, proglašavane su heretičkim i izdajničkim, a u isto vrijeme vladari nekih arapskih zemalja u Perzijskom zaljevu slavljeni kao tobožnje evlije. Dakle, u vremenu u kojem su većina muslimanskih intelektualaca šutjeli u svome konformizmu, Senad Mićijević je bez imalo zadrške govorio o opasnom širenju vehabizma na ovim prostorima.

On nije upozoravao samo na opasnost vehabizma već i na opasnost pseudosufizma koja je prijetila od samoproglašenih šejhova i neukih derviša. Slobodoumni sufija kakav bijaše Senad nije mogao nijemo posmatrati devijacije u tesavufu. On je lažne sufije i šejhove smatrao velikom opasnošću po tesavuf, jer oni destruktivno djeluju na same temelje tesavufa. Ako narod nema povjerenja u instituciju tesavufa i ako sufije nisu zaista najbolji među ljudima, ako su u tesavufu samo radi trgovine i politike, onda tesavuf neće više imati onu konstruktivnu ulogu u životu naroda i vjere. Sufijske ustanove će u tom slučaju prerasti u puke trgovačke i političke dućane. Evo kako je rahmetli Senad govorio o takvim sufijama: "Svaki hodža, kad ne može da provodi samovolju u okrilju Islamske zajednice, odmeće se i proglašava šejhom. Čim mu postane tijesno u Islamskoj zajednici, eto ga u derviše. Ali ne da bude derviš, nego odmah šejh. Veoma lahko ih je identificirati. Njihovi muhabeti ograničeni su na ilmihalske pojmove. Čim ih nešto upitate iz domena tarikata, vješto vas retorički vraćaju na segment Šerijata. Liječeći vlastite komplekse, ti lažni šejhovi, sitne šićardžije, ekonomski eksploatišu mlade derviše. Jedan od tih lažnih šejhova je napravio šejhovski tadj (kapu) sa dvanaest dijelova. Tako hoda po masovnim skupovima i predstavlja se kao šejh a da uopce nije svjestan koju tarikatsku oznaku je stavio na glavu. Drugi daje intervjue kako je on novi mesija i da će u BiH, zahvaljujući njegovim dovama i idejama, ovladati mir i sloga."

Nisu bez razloga nastale i mnoge glasine i objede na Senadov račun. Širili su ih neki vjerski dužnosnici, ali čak i derviši. Napadan je iako ništa nije imao, iako nigdje nije radio. Jer, kritičko mišljenje i glas kritike u društvu koje je naviklo na šutnju i "netalasanje" smatra se opasnim. Senad je remetio miran san zaljubljenicima novca i moći. Nije se uklapao niti u jedan tim, bio je slobodan i svoj; nije želio zarad očuvanja odnosa i prijateljstva šutjeti pred lažima i licemjerstvima.

U društvu u kojem, kako reče Ali Šerijati, šehide smatraju mrtvima a mrtvace živima; u društvu izvitoperenih vrijednosti; u društvu u kojemu velmože kulture i religije vrijeme provode na putovanjima bez svrhe i šepurećim samopokazivanjima, energiju troše na jeftino haračenje i kulture i religije; u društvu u kojem se svjesni, savjesni i zbilja brižni ljudi moraju stidjeti kazati istinu i moraju šutjeti i trpjeti radi kore kruha; u društvu u kojemu su vukovi obukli janjeće kože, a obožavatelji novca i moći propovijedaju o moralu, pozivaju na borbu protiv siromaštva, korupcije i bezvlašća; u društvu u kojemu se nikad više nije u vjeru pozivalo, a nikad manje po njezinome nauku postupalo; u takvome društvu, dakle, treba plakati za brižnim ašicima. Treba zbog smrti istine tugovati. Treba strahovati zbog onoga što se dešava istinskim znalcima vjere, sufijama i intelektualcima; i treba se pitati dokle će se zbog novca, moći i hipokrizije istina držati skrivenom?

Ko danas u Bosni i Hercegovini može popuniti upražnjena mjesta istinskih alima i sufijskih šejhova? Kako ne brinuti za popunjavanje velikih praznina nastalih odlaskom Beha efendije, šejh Zakira, hafiza Hadžimulića, šejh Mesuda Hadžimejlića, Senada Mićijevića i drugih? Ovo društvo ne cijeni i ne poštuje ašike, ljude koji istinski brinu za druge i za zajednicu.

Treba li, stoga, danas plakati i tugovati za Senadom, ili plakati nad stanjem u društvu čiji duhovni vitezovi s ovog svijeta odlaze u tišini i samoći kakvu su i živjeli?
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register