Vezirova crkva
7. jan 2013. | Mir i dobro | Autor: M. Bodiroga | Pogledano: 1807 puta
Ovo đe je danas Fatnica, nekad se zvalo Župa. Eno i sad se zna đe je bio župan i njegovi dvori. To ti je ono malo pored puta što i danas stoje omeđine. U ovoj našoj Fatnici ima šta niđe nema. Bila je, sad je nema, ama se zna đe je bila i svak će ti i sad reći: "Vezirova crkva".

Kad je to bilo ja ne znam i nema živa pamtenika ni do devet koljena ko bi to znao. Ama što ti pričam, to je živa istina, k'o što je Bog istina.

Župa je bila veliko selo. Puno kuća i puno naroda i u osojnoj i u prisojnoj strani. Živjelo se dobro i bogato. Ama je udarila nakva pokrč, kuga, terlema, šta li je? Mrlo se po vas dugi dan. Omrkni kuća čeljadi, a ujutru sve osvane k'o lazina.

Bila je, eno gori više Kulaša, jedna udovica sa dva sina. Bojala se da joj djeca ne umru, pa ih zapratila u planinu pro vode. Tamo su i danovali i noćivali. Svako juto bi oni zvali majku, a majka njih da vidi jesu li živi. Ona bi im donosila i da jedu. Tako je to bilo ko zna koliko dana. Jedno jutro djeca zvala, ali se majka nije odazivala. Oni stariji preš'o pro vode da vidi šta je, a mlađi je ost'o da ga čeka. Ček'o ga do noći i dijete se prepalo, pa plakalo i u plaču i strahu zaspalo.

Izjutra je onom stranom đe je mlađi ost'o naljegla nekakva vojska i povela malog.

Tako je to bilo i trajalo. Sve je prošlo i sve se zaboravilo. Mrtva se žalost išiva i zaboravlja. Živi moraju živjeti. Selo porijetko, ali oživjelo. I Turska došla i zakopitila.

Jednom uveče u Župu sišla turska vojska. Vezir s njima. Kad je ujutru bilo na polasku, vezir sazv'o domaćine.Pit'o ih kako su i kako žive. Sve onako izokola da dozna šta mu je s bratom bilo. Kad nije bilo kud kamo, on se kaže ko je i da je tu rođen. Brat mu više bio ostario, no poznali su se. Pita vezir za majku. Kazaše mu đe je ukopana.

Vezir zovnu onoga što mu pare čuva i reče mu da istrese zobnicu dukata. Kažu da su se ljudima oči zasjenile od toliko sjaja i od gladi za parama. Vezir pametan, pa vidio šta misle i rek'o: "Pola da mi se majki na grobu crkva načini, a druga pola sirotinji."

Čudnu diobu je tad kazao vezir: "Dijel'te tako da se dadne po dukat na glavu, ama počnite od onoga ko nema ni prebijenu paru, pa dokle vam stigne. Ako neke zanese dukat, ja mu se prilijepi za prst, neka znate ja sam u Stocu dvije hefte. Pa, ramo mjera, a sablja sudija!"

Kako su dijelili, to ne zna niko. Samo se zna da vezir nije nikog posjek'o radi toga i od tada su ti Fatničani pošteni i nikad nikoga vlas' ne dijeli, nego sve to ljudi svrše među se.

I crkvu su načinili. Kakva je bila ko zna. Mora da je bila velika i lijepa za onlike pare, pa joj, eto, ostalo i ime Vezirova crkva.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register