Walter je umro i neće se nikad vratiti
22. apr 2014. | Kolumne i stavovi | Autor: F. Šehić | Pogledano: 927 puta
Čim sam sletio na sarajevski aerodrom dočekalo me zelenilo, behar i sunce posvuda. Nakon dva kišna i siva dana u Berlinu, mislio sam da će mi povratak kući itekako goditi. Ali sudar sa realnošću mi je brzo vratio misao o nostalgiji za Berlinom, bez obzira na berlinski hladni vjetar s Baltika.

Kod kuće je najbolje, zamrzio sam tu frazu čim sam vidio taksiste koji kao ajkule čekaju naivne putnike da ih oderu za duplu cijenu do centra grada. Ono što na taksimetru izađe 11-12 maraka, taksisti koji u nazivu baštine ime glavnog bh. grada naplate ponekad i do 30-40 maraka.

Zavisno kakvim vas levatom ocijeni iskusna ajkulina čeljust bezdušnog taksiste. Sarajevo je jedini grad na svijetu u kojem sam bio, a koji nema nikakav javni prevoz na relaciji aerodrom - centar grada. Tako da kad vas taksisti zguze onda vam je jasno da je to legalno, jer previše izbora nemate, osim ako ne zovnete taksi iz drugih konkurentskih kompanija.

Zato radije volim vući stvari na sebi nego sjesti u auto gdje će mi naplatiti trostruku cijenu kao da će me cijeli dan vozati na ovoj pljačkaškoj relaciji. Sumnjam da će ikad uvesti bus do aerodroma, jer to neće dozvoliti taksisti koji su navikli pljačkati i strance i dobre Bošnjake koje brzo opije miris dobro-bošnjačkog zraka i zelenila, pa su spremni da istovare novčanik zbog zova rodne grude.

Zato se ufuravam u nostalgične misli o gradu kojeg sam napustio. O tome kakve jadne i nekvalitetne živote vodimo mi ovdje, za razliku od kvaliteta života u Berlinu. Najlakše je to utvrditi prema licu slučajnih prolaznika. Naša lica su siva, smrknuta, zgrčena, kao da ih je neko loše oprao pa su ostali vidljivi tragovi lošeg života kao fleke velikih boginja.

Lica ljudu u Berlinu su drukčija: sunčana, vedra i nasmijana, premda ni izbliza nemaju sunčanih dana u godini koliko ih mi imamo, niti im zvijezda prži kao ova naša. Ni trava ni drveće nemaju ni približnu snagu zelene boje kakvu ovdje možete vidjeti posvuda, ali ih grije unutrašnje sunce bezbrižnosti, i lagodnog života.

U Berlinu čovjek koji živi od socijalne pomoći ima kvalitetniji život nego većina ljudi u Sarajevu. Ovdje se ne pikaju dobri Bošnjaci, jer oni poštuju izreku: "Ako vam je dobro, onda ništa". Zato je njima ništa sve, jer ih zaboli dobro-bošnjačka ćuna ili klitoris. Mada bih više volio biti u Berlinu na socijalnoj pomoći, nego što bih želio biti dobri Bošnjak u Sarajevu.

Okus mozzarelle, koju sam jeo u italijanskom restoranu u Berlinu, dovoljan je da poništi svu laž svih okusa koje može osjetiti naše ili dobro-bošnjačko grlo. Jer, nemojte zaboraviti, ona podjela i dalje postoji: mi vs. dobri Bošnjaci. Jedino zajedničko nam je što slučajno pripadamo istoj životinjskoj vrsti unutar velikog Regnum Animale.

Hrana i piće u Berlinu nisu ništa skuplji nego ove pomije koje mi krvavo plaćamo svaki dan. Samo što je tamošnje iće i piće takvo da čovjek zaista pomisli kako je konačno pronašao raj na zemlji. A pravi raj na zemlji glede&unatoč ića i pića nalazi se zapravo na jugu Francuske.

Ko to nije doživio onda mu naše splačine još uvijek mogu imati neki okus na jeziku. Ne znam šta je gore, putovati ili stalno čamiti u sarajevskoj kotlini. Ako puno putuješ uvijek ti je loše kada se vraćaš u našu prijestolnicu u kojoj trebaš živjeti život iz druge ruke.

Ako stalno ovdje čamiš onda si još mizerniji, samo ti to nije niko rekao. Jer nema ti to niko ni reći, kada je većina mizerna kao i ti.

Kao što ni luđak ne može sebi priznati da je lud, tako ni mi nećemo priznati sebi bijedu naših života.

Zato je u Berlinu lako biti nasmijan iznutra, u Sarajevu se možeš smijati samo isforsiranim smijehom od kojeg ti se ukoče mišići glave i vrata. Što naravno većina građana Sarajeva nikad neće saznati, jer su avionske karte za bijeg iz Sarajeva među najskupljim na svijetu u odnosu na naš životni jad i standard. Zato je Sarajevo pretis lonac, u kojem će se kuhati ljudski materijal prepun bijesa i uništenih snova. Zato će pretis lonac opet kad-tad ekplodirati kao što je prsnuo prvog petka u februaru 2014.

I tako sam prokleo vlastito oduševljenje čim sletih na sarajevski aerodrom. Čekao dvadesetak minuta na izlazu iz aerodroma da naleti neki taksi kojem pošteno radi taksimetar. Došao u stan. Prljavi veš ubacio u mašinu. Zalio biljke na simsu na terasi. Gledao panoramu grada ispod svoje zgrade i razmišljao da opsujem rečenice: Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter! Ali nisam, jer Walter je umro i neće se nikad vratiti iz mrtvih.

(BH Dani)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register