Zapis o bostanu
20. apr 2013. | Fauna i flora | Autor: Dž. Obradović | Pogledano: 1758 puta
Ipak, ne može se zaobići makar i kratak zapis o borojevićkim karpuzama i pipunovima. Ako se za borojevićke paprike moglo kazati da su bile najkvalitetnije i najtraženije, onda je ovdašnji bostan bio bez premca po slatkosti i ukusnosti. Nije se bez razloga govorilo kako je od borojevićkih djevojaka bio slađi jedino borojevićki bostan, niti su iz čista mira čuvenu ljepoticu Minu Hamašovu zvali Karpuza Mramorka, a čusta, okretna i pristala momka Ibru Šutušina - Pipun Sagrijaš.

Od jedinstvenog sladeža borojevićkog bostana trnuli su zubi, a pričalo se kako su neki dosjetljivi Borojevčani komad pipuna upotrebljavali kao mišolovku. Navodno je taj pipun bio toliko sladak, a od toga i ljepljiv, da miš nije uspijevao iz njega izvući noge nego je jadan skončavao u strašnim mukama. A da se i ne govori koliko je osa, pčela i stršljenova stradalo na sličan način.

Ne zna se s kojih je mjesta bostan bio slađi: s Lugova, s Krajšine, iz Podimlja ili iz Podgorica. Svaki je imao neki svoj poseban okus i miris, ali svaki je bio i podjednako sladak. Od sorti pipuna najviše se cijenio sagrijaš, pogotovo onaj s posuhe, a navrijedniji je bio dumlek jer se mogao sačuvati od truhljenja do duboke zime, kada je predstavljao pravu poslasticu. Što se tiče karpuza, mramorke su bile najomiljenije, a njih je na borojevićkim bostaništima ionako bilo najviše. Rijetke su bile njive na kojima se nisu mogle naći makar nekolike vriježe mramorke, jer Borojevčani su oduvijek bili meraklije, a nema ti većeg meraka nego nakon kakva obavljena posla na njivi raskrižiti zrelu karpuzu i po istilahu uživati u njezinim slatkim čarima.

Uostalom, po tome su Borojevčani bili slični većini karpuzoljubaca na ovoj čudnoj modro-zelenoj planeti, koja i sama nalikuje jednoj ogromnoj karpuzi mramorci. Naime, ljudi su od pamtivijeka uživali u slatkoj iznutrici ove plemenite i blagotvorne biljke, a povijest je puna zanimljivih dogodovština u kojima je karpuza bila "glavna ličnost" i pokretač značajnih dodađaja. U tom smislu, teško je utvrditi jesu li ljudi češće gubili glave zbog žena ili karpuza, ali se zna da su i jedne i druge nerijetko bivale fatalne. Ovom prilikom o ženama nećemo, a što se tiče karpuza poučan je primjer Fridriha III Štajerskog, njemačkog cara iz 15. stoljeća, koji je tako strasno i neumjereno volio karpuze da je od njih umro. I njegov sin, car Maksimilijan I, ugledavši se na svog oca karpuzoljupca, toliko ih se nekom zgodom najeo da je i sam zaglavio. Znamenita je, također, neizmjerna ljubav prema karpuzama turskog sultana Mehmeda II. Jednoga dana, obilazeći svoj bostanluk, on je primjetio da mu nedostaje jedna od njegovih ljubimica. Pozvao je svoje baštovane i tražio da mu otkriju ko je ukrao njegovu karpuzu. Kako se niko od njih nije javio, naredio je da se jednom po jednom baštovanu razreže trbuh kako bi se pronašao drski kradljivac. Tragovi karpuze pronađeni su u trbuhu četrnaestog po redu baštovana. Priča se kako su svi dvorjani odreda čestitali sultanu na domišljatosti i kako se više nikada nije desilo da iz carskog bostanluka fali neka karpuza.

Takvih strašnih karpuzoljubaca i takvih zanimljivih i poučnih zgoda na Borojevićima nije nikad bilo, mada se krađa karpuze oduvijek smatrala težim oblikom lopovluka. Mnoge su se druge krađe lakše opraštale, ali ukrasti nekome karpuzu predstavljalo je neoprostiv grijeh i namjernu uvredu. "Uvaliti se" u nečije trešnje ili vinograd bio je uobičajen i skoro pa dopušten čin, ali zdipiti nekome zrelu mramorku, tešku desetak kila, značilo je rizikovati zdravu glavu ili makar čitave noge.

Treba, međutim, kazati kako se sladež borojevićkog bostana iz godine u godinu smanjivala i ishlapljivala. Nekada mirisni, žuti i kao med slatki pipunovi i jedre, crvene i još slađe karpuze vremenom su se izopačili u neku blijedunjavu i sladunjavu vrstu bostana, tek nešto malo slađeg i ukusnijeg od tikava landohanki. Razloge toj nečuvenoj pojavi nije teško nazrijeti ima li se na umu ranije spominjana pomama Borojevčana da iz posne i gladne zemlje izvuku što više koristi. Takav postupak vazda znači remećenje prirodnog reda stvari, a zemlju pretvara u puku priručnu stvar bez duše i iskonske osebujnosti. Od tako oskrnavljene i istrošene zemlje nisu se ni mogli očekivati slatki i raskošni plodovi niti radost nesebičnog davanja. Bostana, kao i svih drugih plodova zemlje, bilo je čak više negoli prije, ali mu je nedostajalo ukusnosti, sočnosti, slatkosti, mirisavosti i prirodne osebujnosti.
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register