Zapis o velikom humskom gospodaru (1)
20. apr 2014. | Historija | Autor: Neđo Šipovac | Pogledano: 1362 puta
U njegovoj zemlji čuje se i najmanji odjek u zaspalom pejsažu. U toj zemlji riječi ima moć da otkrije čovjeka, da prati njegovu sudbinu i da, za one koji će tek doći, sačuva priču o njemu. O njemu, koji je pao prije mnogo stotina godina, i danas pripovijedaju kao da je živio pred posljednji rat. Kao da je sve to vrijeme od njega do nas bilo jedna duga noć u kojoj su se priče smijenjivale i pokoljenja nastavljala jedno na drugo. O njemu priču kazuje vrijeme koje ne stari.

Stjepan Vukčić Kosača, sinovac velikog vojvode Sandalja Hranića, koji muškog poroda nije imao, pa je zato njegov nasljednik bio, najistaknutija je ličnost roda Kosača. Bio je čovjek neobičan za svoje vrijeme - tajanstven, bujan, romantičan, lukav, prepreden, obijesan, nekreposan, mudar i jak kao lav.

Gorio je mekom vatrom ptica pjevica. Sušta je istina da je volio žene, tri svoje zakonite i brojne raspusne i tuđe. Ratovao je sa susjedima, ali i sa sinovima svojim, zbog žena njihovih. Mavo Orbin priopštava, kao sigurnu činjenicu, da mu je prva žena bila Ana, kćer Đurđa Kantakuzena, poslije čije smrti je uzeo Jelenu, ili, kako neki vele, Barbaru, po rodu Njemicu, a najsposije se oženio Celijom. Sva tri sina, Vladislava, Vlatka i Stjepana, kao i kćer Katarinu, kasniju bosansku kraljicu, izrodio je sa prvom ženom, Anom.

Nisu ga voljeli mnogi ljudi, ni moćnici ni slabići, plašili su ga se i jedni i drugi, naročito ovi prvi. Ni on mnoge nije volio, prezirao ih je kao nedostojne poštovanja. On je pozlatio istinu koja kažu da su u nevolji i ljute guje prijatelji. Desilo se to ovako: Herceg je bio nenadno ugrožen od lukavih Mlečića i surovog susjeda Stefana Crnojevića. Našavši se u jadu, humski prvak se izmiri sa dotadašnjim svojim dušmaninom, bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem s kojim je do tada dugo ratovao. Tada je Humljanin Bosancu kćer svoju Katarinu za vjernu bračnu družicu dao.

Sušta je istina da nije podnosio jače od sebe. Nekad se jačima klanjao, ali je kasnije pokazivao da ih mrzi još više zato što je bio prisiljen da im se naginje u pasu. Kada su mu se primicali silnici, smišljao je svakojake zgode da ih nadmudri i da narod svoj zakloni od strahota sječe. Od žene svoje Katarine, Njemice porijeklom, uzeo je titulu hercega, koju je zavolio toliko da je i zemlju svoju Hercegovinom nazvao, a sinove svoje oprezimenio Hercegovićima. I oni se u to ime zaljubiše. Najmlađi od njih, Stjepan, poislamio se i oženio se kćerkom sultana Bajazita II. Glavom je taj krasotan dodirnuo visoke visove u carstvu polumjeseca: postao je veliki vezir onda kada je bilo malo velikih i kada se veliki nisu dugo zadržavali među živima.  Prije smrti Stjepan (odnosno Ahmed) zamolio je presvijetlog sultana, a ovaj mu molbu ispunio, da se turski gradić Dilmaber nazove Hercegovina. I bilo je tako, godine hiljadu petstotina i šesnaeste.

Svjetlost hercega Stjepana Kosače je treptaj vode koja pod sjenkama zaljubljenih drveća sanja uzaludan san: on se stalno potvrđivao kao veliki vladar, a uvijek je ostajao veliki sanjar i zaljubljenik u nepostojane stvari.

Posebno se moćni Herceg potvrdio kad je sagradi nerazrušivi grad sa forticama - Novi, veleljepnu mediteransku bijelu ružu na bisernoj ogrlici nevjeste Jadrana, Boke Kotorske. Sa kamene primorkinje kule strasno je vladao velikom svojom zemljom i u odajama s debelim duvarima još strasnije ljubio mlade Dubrovčanke i Mlečanke. Bez mjere, sav se prepuštao uzavreloj krvi uvijek vrelog južnjaka. Tako su ljubili i mnogi njegovi prošli i današnji zemljaci - Hercegovci.

Gospodar Stjepan Kosača imao je otvorena oba uha za namicanje materijalnih dobara, pa je i ženidbe svoje tome cilju podvrgavao. I iz kamena je izbijao blago. U svome gradu Novom otvorio je fabriku platna, ne bi li nekako konkurisao u trgovini cincarski vještim susjedima ispod Dupca. Otvarao je i nove trgove soli, a prvi je, od kada je svijeta i vijeka, počeo na ovoj zemlji da lije topove.

U cvijetu njegove mladosti, Hercegovina je porodila dvije neumrle, za Tvrtka I u Suhoj kod Čitluka začete kćeri - žilavku i blatinu. Opojna crna i bijela miomirisna vina koja prizivaju pršutu i suhi sir iz tih krajeva. Zemlja Hercegova, i pet stoljeća nakon njega, stječe znatne dobiti od prodaje vina, od kojih se i neretljanske ptice s jeseni opjane. Nisu to više samo žilavka i blatina nego i jeretičko, bezbožničkim sladom nadomljeno vino - bogumil. 

To je ime u uskoj vezi sa Hercegovom dobrotom: na toplu zemlju kojom je vladao primio je, kao niko drugi, proganjane bogumile, koje bijahu prokleli i bog i božji namjesnik u Vatikanu, pa čak i srpski i bosanski vladari. Humljanin im je pružio ruku pomoćnicu. On je širom otvorio vrata svoje zemlje ovim izopćenim i progonjenim pripadnicima slobodne vjere. Njima koje su, po običaju mača, svuda ubijali nemilice, a naselja im u ništa pretvarali. A Herceg nikada nije želio podsticati jednu vjeru protiv druge. I zato im je pružio posljednje, toplo utočište.

Velika bješe, nikada više tolika nije bila, stara zemlja Hercegovina...

(nastavit će se)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register