Zapis o velikom humskom gospodaru (3)
10. jun 2014. | Historija | Autor: Neđo Šipovac | Pogledano: 2798 puta
Herceg Stjepan je preteča umnih trgovaca. I danas nadaleko znani trgovci iz doline Neretve sa ponosom naglašavaju da njihovu trgovačku moć ni svemoćna Turska nije mogla zauzdati. Vješte ruke malobrojnih Humljana i u našem vremenu se dostojno nose sa bogatijim iz većih centara i razvijenih metropola. A Dubrovčani, kojima nikad nije manjkalo smisla da potkupe vladare i dobiju specijalne povlastice za trgovinu, sukobiše se, očas, sa Hercegom, koji, čim preuze vlast, podiže carinu na prodaju soli za preko 15 posto. Dubrovački poklisari ne naiđoše na odobrovoljenog Hercega. Ne pomogoše ni molbe, ni oprobanija sredstva - darovi.

Godine 1450. Dubrovčani prevarom zauzeše Hercegovo ostrvo Krk. Ne posluži ih takva sreća sa Omišom, ali silom zagospodariše dijelom Neretve.

I Vladislav, Hercegov sin, ustade iz utvrđenog Blagaja, u kome su vladari čuvali blago, protiv vrhovnog gospodara. Pređe u Mostar, grad koji podiže Radin gost, majordom Stjepana Kosače, visoki uglednik bosanskih krstjana. Preko Bune, Bregave i Krupe pobjegao je Vladislav u Dubrovnik i u tamošnjem je senatu optužio svoga oca da mu je iz požude ženu preoteo.

Dubrovački gospari ostali su zabezeknuti onim što su čuli od Hercegovog rođenog sina. Darovaše mu 2.000 dukata i 40 peča sukna, te ga uputiše u Blagaj da sakupi vojsku. Šizmatik Stjepan Kosača izgubi tada povjerenje i u Mlečane, kojima papa zabrani svezništvo s inovjernikom.

Ali je Herceg bio tvrdokoran: Republika uvidje da rat ne može šale dobiti i objavi ucjenu - onaj koji u Dubrovnik donese njegovu, Hercegovu, glavu, dobiće 10.000 dukata i veliki posjed. Ali ne pomože ni to, ni tajni pregovori, niti zavjera podla. I turski sultan i ugarski car aktiviraše svoju diplomatiju da smiri Hercega, koji neimade kud nego u - mir. Potom dođe u Dubrovnik. Tamo ga vlastelini dočekaše sa znatiželjom i divljenjem, da vide buntovnika i da mu se poklone. Vratiše mu ostrvo Krk, ali ga ne primiše među gospare. 

Darivao im je, neka se zna ko kome šta dariva, svoj grb na kome je stajao kristalni krst posrijedi crvene grede, s tri poprečne crte na rumenom polju. Ostavio im je još nešto: svoga najmlađeg sina, dječaka od 12 godina, da se posveti humanističkoj nauci. Kada je Mehmed udario na Hercegovinu, dao mu je Herceg Stjepan tog sina kao taoca za harač, ali se mladić poturčio, dobio ime Ahmed, oženio se Fatom, kćerkom cara Bajazita II, i s njom četvoro djece izrodio - sinove Mahmuda i Ahmeda i kćeri Humu i Kameru.

S Hercegom je umrlo nešto što je duboko vezanu za zemlju Hercegovinu, pa i za njega samoga: bogumilstvo i patarenska vjera koje se hrišćanstvo grozilo. On je širom otvorio vrata svoje zemlje ovim izopćenim i progonjenim pripadnicima slobodne vjere. Iz Vatikana je poručivano, ali Herceg to nije slušao, da mrsku manihejsku jeres treba iskorijeniti, mačem, ognjem i smrću. A oni su bježali pod zaštitu Hercega. Nesrećnicima su u Bugarskoj, Srbiji i Bosni čupali jezike i spaljivali ih, skupa s njihovim knjigama, na velikim javnim lomačama. Ali Hercega je, sem sućuti, s njima sjedinjavala cijela provalija osjećaja života u čulnoj punoći i ljepoti tijela koja se gube u spajanju. I zbog jednog i zbog drugog izazvao je gnjev pape Nikole V, koji je humskog vladara prokleo i o tome izdao posebnu bulu 9. juna 1451. godine.

Za grob Stjepana Vukčića Kosače niko ne zna. Legenda zna toliko: sam je naložio da se zatre mjesto njegovim moštima, kako mu zlobnici ne bi prevrtali kosti. Beskrajno je želio da se smiri taj nemirni čovjek, koga s dubokom tačnošću mogu slaviti i zaljubljenici pokreta hipija koliko i umnici kojima se život prikazuje kao put koji se račva u Radost i Ništavilo, kao staze u Borhesovim "Maštarijama".

Rimokatoličkom poglavaru, čiju crkvu nije volio zbog nemalih dažbina, gvozdene organizacije i religioznog fanatizma njenih ispijenih misionara, kojima je ipak, jednako kao i bogumilima, dozvoljavao da propovijedaju na njegovoj zemlji, nije pružio posljednje zadovoljstvo. Osjećao je da ni papa ne bi prezao od naređenja da mu se, kao šizmatiku i prijatelju heretika - Crkve bosanske - otvori grob i prah spali javno na lomači.

O njemu, koji je pao prije mnogo stotina godina, i danas pripovjedaju kao da je živio nedavno. Kao da je sve to vrijeme od njega do nas bilo jedna duga noć u kojoj su se priče smjenjivale i pokoljenja se nastavljala jedno na drugo. O njemu priču kazuje vrijeme koje ne stari.

(kraj feljtona)
 
Print verzija Posalji prijatelju Dodaj u Favorite
  Register