Sudacke stolice i crkva Sv. Petra i Pavla

Uska vijugava cesta koja koja vodi iz stolačke vale, nekih 3 kilometra uz brdo, će vas dovesti do tipičnog hercegovačkog sela Ošanjići koji krije ne tako tipične lokalitete. Cesta koja vodi do sela je cijelom svojom trasom asfalirana, ali na skretanju prema lokalitetu Daorson, te crkvi sv. Petra i Pavla ona prelazi u makadamski put. Prva stvar koju ćete primjetiti, smješten na desnoj strani onoj na kojoj se uzdiže Hrgud, kada krenete starim makadamskim putem jeste veliko zdanje koje svojim oblikom podsjeća na otvoreni bazen napravljen pod nagibom koji poput lijevka skuplja kišnicu u rezervoar, što mi ovdje nazivamo čatrnjom. Taj svojevrsni kolektor vode dijelo je lokalnih neimara koji su ga sagradili 1934. godine sa ciljem da lokalnom stanovništvu omoguće napajanje stoke vodom, tokom sušnih perioda, koji ovdje u Hercegovini znaju potrajati. Na samom dnu kamenog zdanja nalaze se dva pojila za stoku koja vodu crpe iz spremnika. Par stotina metara duž makadaskog puta doći ćete do račvanja i ako želite da posjetite lokalitet crkve te poznate sudačke stolice slijedite skretanje prema lijevo koje vodi ka zaseoku od nekoliko kuća. Po dolasku u zaseok, prateći mali kozji put ukazat će vam se sudačke stolice, njih dvije. Isklesane u hercegovačkom kamenu, još uvijek odolijevajući zubu vremena kako svijedoče o vaktu koji je daleko iza nas.

Kamene stolice su česta pojava u srednjovjekovnom Bosanskom kraljevstvu, najviše ih potiče iz perioda 14. te polovine 15. stolječa. Ove dvije, velika i mala stolica, su djelo domaćih klesara, po dosadašnjim istraživanjima napravljene su za vrijeme vladavine poznate hercegovačke porodice Hrabren-Miloradović. O značaju porodice Hrabrena, kao i ostale podatke o njima, daju natpisi sa stećaka u Radimlji i ovaj sa sudačke stolice u Ošanjićima koji kaže: "Ase leži Stipan' a činio kami Miogost' kovač"

Stjepan Miloradović spominje se već 1416. godine u jednom dokumentu u vezi sa nekim sukobom sa Dubrovnikom. Imena članova ove čuvene i dugostoljetne hercegovačke porodice zabilježena su u turskim popisnim defterima 1468-1469. i 1477. godine, koji spominju sinove vojvode Stjepana, Petra, Radoja i Vukića, kao turske spahije-timarnike. Vojvoda Petar je tada bio glavar Vlaha u Humu i imao je obavezu da ratuje za Turke kao konjanik-oklopnik.

Vojvoda Petar je vjerovatno imao pogodan status, jer mu je od Turaka potvrđeno pravo na zakup lađa od Počitelja do mora. Iste godine i dubrovačke kancelarije spominju vojvodu Petra kao starješinu vlaškog katuna Hrabrena i kao vojvodu Donjih Vlaha, a između 1470. i 1477. godine njemu i njegovoj braći poveljom je priznato dubrovačko građanstvo.

Imali su svoje dvore u Crnićima, u Dubravama, gdje su sada Opijači; neki ogranci ove brojne porodice, stanovali su na Trijebnju, kao i u Žitomisliću. Dobra su im se nalazila u Žitomisliću, u Dračevu, i u Svitavi u Gabeli, kraj Neretve. Pripadala im je i planina Obrljin više Zijemlja, blizu Mostara.

Crkva sv.Petra i Pavla je podignuta prije 1505. godine. Njen ktitor bio je vojvoda Radosav iz porodice Hrabrena Miloradovića koji je i sahranjen u njenoj neposrednoj blizini. Sama crkva je mala veličinom, a ono što je meni zapalo za oko, jeste da su ulazna vrata u dvorište crkve i ona koja vode u samu crkvu napravljena neporporcionalno sa veličinom prosječnog čovjeka. Visina vrata je spuštena skoro do visine ljudskog trupa što sugeriše da su graditelji vodili računa o tome da svi oni koji posjete crkvu su primorani da se poklone, jer pri ulasku fizički morate spustiti glavu i na taj način zapravo i odati počast ovom mjestu.

Crkva je u posljednjoj deceniji bila podvrgnuta restauraciji od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, ali sama lokacija te nepristupačnost i nedosljedna skrb o ovom nacionalnom spomeniku uzimaju danak.